Oči u glavi

Remetinečki Gaj - Nedavno smo bili s udrugom u posjetu muzeju. Vrlo zanimljiv stručni voditelj, entuzijastičan za temu koji predstavlja, intrigira podacima, zna odgovore na sva naša pitanja. Ja sam prevoditelj. Korisniku prenosim što se događa i govori oko nas. Imam hrpu pitanja u glavi. Tako bih rado ispitala govornika- muzejskog vodiča. Ali, ja to ne smijem dok sam u službi. Ja sam samo oko i uho. Prenosim. Mogu pitati samo u slučajevima da ne razumijem dobro poruku pa mi treba potpitanje. Ali, neku novu informaciju dobiti, ne smijem. Kad pita korisnik- ja prevedem. Stigne odgovor. Ja prevedem. U jednom času pitala sam nešto svoje. Koordinatorica prevoditelja je odmah graknula- Jelena, pitaš li to ti ili tvoj korisnik? (ja sam glas za oboje)

Prevedem to korisniku. On se čudi u čemu je problem. Cijeli dan hoda sa mnom pod ruku. Novi prostor. Pratim ga i do wc-a (objašnjavam gdje je pisoar, lavabo, sapun,...znate sve što vam treba). Skupa jedemo, skupa koračamo. On bi me rado doživio kao osobu kraj sebe. Unosim neku svoju energiju u odnos neminovno. Objašnjavam mu da sam samo njegovo oko i uho. Odgovara mi: „Ma daj Jelena! Pa te su oči i uši pričvršćeni u nekoj glavi!“. Pravila su pravila. Jer lako je nama prevoditeljima svojom osobnošću potisnuti osobnost gluhoslijepe osobe. Bez mene se taj korisnik ne bi usudio ni koraka napraviti u nepoznatom gradu sam. Jako moram paziti na to da- ne da bude ravnopravan sa mnom, nego iznad mene. Ja služim.

Sve ono što bih ja pitala vodiča, veselilo bi i njega čuti, kaže. U čemu je problem, čudi se opet. Mora on pitati sam, ali on se toga nije sjetio. Kako? Zašto?

Nije ovo izolirana situacija da se korisnik  ne sjeti svašta nešto pitati, a zanimalo bi ga. Pokušat ću slikovito objasniti. Znate li onu Legendu o mudrom caru i zrnu žita na šahovskoj ploči? Legenda kaže kako je velik car Šeram, kad je naučio igrati šah bio je ushićen ljepotom te igre, htio nagraditi svog skromnog matematičara Sesu za njegovo otkriće šahovske ploče.

Sesa je rekao: Želim da mi date za prvo polje na ploči jedno zrno pšenice, za drugo polje dva zrna, za treće četiri, za četvrto osam, i tako za svako sljedeće 2 puta više zrna nego za prethodno polje. Car se iznenadio skromnošću matematičara: “Zar samo to? Nema problema, dobit ćeš svoju vreću pšenice nakon ručka.”  Sesa se osmjehnuo, napustio dvoranu i u carskom vrtu čekao na carsku nagradu. Carevi matematičari su računali dva dana da bi dobili koliko zrna treba predati Sesi. Izračunali su da taj broj iznosi: 18 446 744 073 709 551 615 zrna. (Osamnaest kvadrilijuna četiri stotine četrdeset šest trilijuna sedam stotina četrdeset četiri bilijuna sedamdeset tri milijarde sedam stotina devet milijuna pet stotina pedeset jedna tisuća šest stotina petnaest ).

Eto toliko mi se ponekad čini da su informacija izgubili gluhoslijepi koji se s tim oštećenjima nose od najranije mladosti. Rode se, gube dio informacija o svom krevetiću, sobi, osobama oko njega. Odrastaju, informacije o vrtu, putu do škole, razredu, igrama, pričama. Informacije kreću kroz gusto sito- malo ih se probija iz vana do njih.

Svake sekunde- naše zdravo uho čuje i zna što čuje. Oko vidi i prepoznaje što vidi. Detektira ono što ne zna. Traži objašnjenje za to. U 40 godina života 1261440000 je takvih sekunda. Gluhoslijepoj osobi moraš priči i reći joj da su te vidne i slušne informacije oko nas. Koliko to traje- taj prijenos podataka? Koliko informacija se još vidi i čuje, ali se verbalno ne prenese gluhoslijepoj osobi smatrajući ih u tom trenu nevažnim informacijama?

Od matematike i proračuna zaboli glava.

Objašnjenje: gluhoslijepe osobe vole učiti, vole novosti. A idu u potragu za informacijama u onoj mjeri u kojoj imaju temelja u svojoj glavi povezati ih. Fali dosta informacija o društvenom životu. Dajte razmislite i naopako. Zažmirite i pokrijte uši. Biste li mogli odmah reći gdje ste ispustili mobitel, torbu, vestu, koja stepenica je uleknuta, miriši li ljubičica?