Neću ja u krevet kao kokoš

Remetinečki Gaj - Uza sva načela profesionalnosti, rad ljudi s ljudima stvara preferencije. Prevoditelj ima svoj karakter, korisnik svoj. U dužim periodima pratnje/prevođenja je super kad se poklope. Emocija se lako prenosi s čovjeka na čovjeka. Nije bitno što korisnik ne vidi lice prevoditelja ili ne čuje ton njegova glasa. Osjetit će trzaj njegove ruke, naglost pokreta, količinu znakovanja u komunikaciji koja označuje „pratim te“. Nastane zamor i kod jednog i kod drugog. Obično su to počeci. Prevoditelj tek počinje raditi, korisnik tek počinje koristiti službu prevoditelja. Dugo vremena poslije toga to bude posao, i samo posao. Dođemo, pričamo, prevodimo, odradimo, bez neugodnih situacija vratimo korisnika doma (nije se popiknuo, nije nitko trpio neodlazak na wc zbog onog drugog, nije se prolila kava na stolu i sl). Onda prođe puno vremena, upoznamo se. Pronjušimo se. Komunikacijski se upoznamo- razumijemo što nam osoba govori, ona razumije nas. To nije lako. Znakovni jezik je jedno. A svijet iz kojeg dolazi gluhoslijepa osoba u svijet prevoditelja je nešto sasvim drugo. Cijeli život, iskustva, drugačije oblikovana. Kad godinama gluhoslijepe osobe primaju informacije na druge načine od standardnog (onog spontanog, usputnog). Kada se poklope karakteri, preferencije- užitak je i kod jednog i kod drugog. Teme za razgovor se nižu bez napora, smijemo se, slažemo se u tempu kretanja, zadovoljan je prevoditelj odabirom provođenja vremena korisnika, korisnik prihvaća ideje prevoditelja. Dan prođe lako. No, krajnji cilj je da jedni druge prihvatimo baš takve kakvi jesu s dozom ljudske topline. Da smo si dragi. Ne prijatelji, nego dragi jedni drugima.

Evo jednog mog dana. Udruga organizira odlazak na Sljeme. Škola u prirodi. Organiziranim busom idemo gore. To je važno. Jer ići s 20-ak ljudi oštećenog vida i sluha gradskim prijevozom je vrlo komplicirano. Sve radimo polako s puno objašnjavanja. Pred ulazom u vozilo staneš pa objašnjavaš- dvije stepenice, rukohvat lijevo, veliki prvi korak. Sjedalo lijevo od tebe, žena sjedi do prolaza. Ti se proguraj do prozora. Ja ću stajati odmah tu. Javit ću ti kad trebamo dolje. Hoćeš tako? Nećeš? Hoćeš stajati do mene? Stalno u dodirnom kontaktu. Pričao bi? Moraš se držati za rukohvat. Bus može naglo zakočiti. I tako po redu sa svim članovima. Misija. Sam ulazak u vozilo traje 10-ak minuta jer obično nismo jedini putnici. Metež u autobusu, ljudi hoće li se dići, pomaknuti, gdje smjestiti korisnika, gdje sebe. Program na Sljemenu: baza je Tomislavac. Možemo šetati, upoznavati terene pod nogama, slušati opise krajolika. Možemo se kupati u bazenu. Voda hladnija, ali ima nekoliko mlaznica za hidromasažu. Obići i objasniti svaku. Ručak. Svaki odlazak negdje je škola- edukacija, rehabilitacija, socijalizacija. Nova iskustva.

Jutro je. Moja korisnica starija žena 80+. Potpuno gluha, vrlo slabovidna. Koristi znakovni, još nije prihvatila taktilni znakovni iako bi nam puno olakšao. No teško je sad njoj prelaziti na novu b+vrstu komunikacije. Nije navikla. Dakle vizualni znakovni. Polako, vrlo izražajno znakovanje, jednostavne rečenice, ponovi. Kad ja njoj znakujem je tako. Ona meni? 100 na sat. Ne gasi se. Dolazim biciklom do njene zgrade. Pita odmah gdje je bicikl. Ne da mi ga ostaviti vani. Forsira da ga uvezem. Natežemo se daj-ne daj. Nekad je lakše popustiti nego izboriti se. Vodi me do stana. Joj! Pa nisam ga mislila uvesti u stan. Ona navaljuje: daj, daj. A stan je besprijekorno čist. Mali. Trebam ga uvesti u predvorje bez da dotaknem i jedan zid. Pažljivo! A onda je pitam zar ona ništa ne nosi. Zna li da gore ima bazen? Pita me mislim li da treba uzeti kupaći? Ne znam. Kako ona želi. Predomišljava se. Hoće, neće, hoće, neće. Vrijeme ide. Trebamo se naći s ostatkom grupe. Bilo je u planu zavezati bicikl za stup, nju pod ruku i na tramvaj. Hoće badić. Izuva čizme, kreće u sobu. Tu je bicikl. Objasni joj gdje je, pomakni ga, Oslobodi put. Volan, pedala, bisage..pazi na sve dijelove koji strše. Odlazi u sobu i tu je brza. Zna gdje je što. Hoće to ubaciti jednako brzo u vrećicu. Gađa, gađa i nikako da pogodi gdje je vrećica otvorena. Pružam ruke pomoći joj. Tanka granica gdje uskakati a gdje puštati da sami svladaju prepreku. Opet obuva čizme. U stanu je napravila jedva tri koraka, ali mora biti besprijekorno čist. Nema hodanja u čizmama. Spomenula sam na početku, starica je. Obuvanje čizmi je zadatak. Spremne smo. Izlazimo. Priča mi kako je baš trebalo taj bicikl pospremiti u stan. Jako je važno. Uh, da mi netko ukrade moj bicikl. Zna ona puno takvih drskih krađa. Ja sam njena prevoditeljica. Moj bicikl je važan jer sam ja njoj važna. Hodamo do stanice. Ona priča li priča. Znakovnim. Dakle trebala bih gledati u nju, a ne ispred sebe. Lovim temu načelno. Mičem fokus malo na stazu malo na nju. Oduvijek je brbljava, a posebice sad kad je ostala sama. Bujica misli koju treba podijeliti s nekime. Uglavnom joj znakujem „da,da“ u smislu „pratim te“ i pazim kad nešto nije više izjavna rečenica nego pitanje ili kad mi daje upute koje nisu u skladu sa situacijom. Forsala je presjedanje na osmicu. Objašnjavam da nas bus čeka na glavnom kolodvoru. Ona meni o osmici, brže je, ja o glavnom i privatnom busu, ona meni, ja njoj. I skužimo se. Shvaća zašto idemo drugim putem. Dolazimo do grupe. Veseli je čuti koji su prevoditelji tu. Pita samo za njih. Za druge gluhoslijepe baš je i ne zanima. Oni znaju manje od nje i ne donose joj nikakvu novinu. Neki su joj i naporni. Ponavljaju stalno isto. Neće pričati s drugim gluhoslijepima. Brblja bez prekida i dalje. Sad i puši. Maše čikom. Puše mi dim u lice. Ja sam nepušač. Dobro, ukrcamo se u bus, odvezemo se gore, ona priča bez prekida. Sklizi s teme na temu kao riba kroz vodu. U Tomislavcu nas odvedu do svlačionica za bazen. Upute cijeloj grupi što je pred nama. Gdje smo, gdje su svlačionice, gdje su ormarići, kako se otvaraju, gdje su ručnici, da, imamo pravo na njihove čiste ručnike, ne, ne trebaš svoj močiti, da, njihovi ručnici (svaka neočekivana informacija zahtjeva više ponavljanja)...i zadnje da smo do 16h u Zagrebu. Moja korisnica stala u cijelom tom metežu. Prostor pred kabinama i nije tako velik kada je u njoj više od 20 ljudi koji komuniciraju rukama. Dogovaraju se hoće li na kupanje ili u šetnju. Ona ih ne vidi pa nije problem. I stala tirada. Ona neće rano doma. Nije ona kokoš. Što će raditi doma. 16h je prerano. Ona bi duže, šetala bi. Došla je na cijeli dan. Pokušavam je skloniti s pitanjem- što želi odmah sad raditi. Kupanje- šetnja? Do 16h je daleko. Kava, prvo kava pa će se smiriti. Idemo na kavu u hotelu. Može se pušiti. Milina. Cigareta i znakovanje. Skinula je jaknu i vidim na džemperu nekoliko rupica od čika. Kažem joj to. Nije znala. Joj, bacit će ga doma. Nije problem. Meni kroz glavu prolazi- Isuse, pa mogla si samu sebe zapaliti. Nisi ni primijetila da si nekoliko puta prokurila džemper! Prilaze nam još neki parovi: korisnik-prevoditelj. Sjedaju do nas. Opuštamo se. Ipak kreće komunikacija s drugima. Ne samo ona-ja. Ali moj je zadatak bio pokrenuti je. Jedan korisnik je nedavno dobio svoj prvi crveno-bijeli štap. Uskoro mu slijedi edukacija. Moja korisnica štap koristi već dugo. Predlažem joj da ispriča kako je ona naučila kretanje. Tema koja zanima i jednog i drugog. Odlično. Moj mozak malo ide u stand-by. Kava, cigareta za cigaretom. Može sad na kupanje. Idemo do svlačionica. Stepenice, rukohvati, novi prostori. Taj moderni lijepi usklađeni dizajn bez kontrasata, diskretno svjetlo. Koma za gluhoslijepe! U svlačionici ponovo obilazak prostora. Kabina, ormarić, ručnik. U kabinu. Jako, jako izazovno mi je bilo objasniti joj da kabina ima dvoja vrata a zatvaraju se spuštanjem klupe. Dok je klupa gore, vrata se mogu otvoriti. Spuštena blokira otvaranje. Ona je bila uvjerena da točno sve zna. Pa nije prvi put u životu na bazenu. Dok joj skrenem pažnju s njene fiksacije na moju treba vremena. A onda joj još taktilno pokazati oba vrata, klupu, sistem. Vrata ne stoje sama, malo vise pa se otvaraju sama. Zatvori jedna, druga se otvore, klupa ne može dolje. Jooooj! Super. Sve smo objasnili, ja izlazim. Traje to njeno. Idemo do bazena. Obli oblik. Objasniti rubove, stepenice, rukohvate. Srećom zna plivati, nema veze što svuda može stajati. Mlaznice, hidro masaže. Jess! Dok ona stoji pod jednom, mora se držati za rub bazena. Nema priče. Ja se zahvalno gnijezdim pod drugom mlaznicom. Dosta kupanja. Vidim u dnu prostorije drvo banane s plodovima. Vodim je tamo. Neka opipa. Zna li kako u prirodi banane rastu? Odlazimo na sušenje, oblačenje. Traje nam to jako dugo. Sat vremena odlazi na tuširanje, sušenje kose i oblačenje. Što sad? Opet kava. Mora se opustiti. Ručak. Bili smo na puno ručkova. Ide sve glatko. Jesam li spomenula da ona cijelo vrijeme priča? Gledam par preko puta. Korisnik kaže da ne zna sam narezati meso. Neka mu prevoditeljica to napravi. Reže mu ona. Živi i on sam. Možda doma ne jede s nožem. S mesom izlazi drugačije na kraj. Onda desert. Gibanica. Moli prevoditeljicu da mu i tu asistira. Ovako i ovako. Ona me gleda u panici. Kako? Hoće li da ga hrani?!? Ili on hoće samo jako puno pažnje nove mlade vrckave prevoditeljice kraj sebe? Rekla mu je da može prstima dotaknuti kolač pa će znati gdje su mu rubovi. Kolač je bio prva liga! Moja korisnica. Što će sad? Van na zrak, pušiti. I to je bio jedini boravak nas dvije na zraku na Sljemenu. Odlazak do busa i doma. U busu mi priča kako smo se fino najeli, baš je bilo dobro i sad smo umorni, malo ćemo odmarati i šutjeti. Pa mi priča kako nam paše odmor i šutnja. I opet mi kaže kako ćemo šutjeti. A onda počinje pričati gdje upravo prolazimo i tamo je put do nove bolnice a tamo do groblja. Ne! Sa Sljemena se ne vraća na Markuševec nego na Šestine. Ona je uvjerena da zna gdje je. Ja se probijam do njenog uma s informacijom kako nismo tu, već tamo. Dosta je mračno sada. Teško vidi moje ruke, gotovo nikako. I već smo na glavnom. Na tramvaj i kući. Doma ima tek malo snage pozivati me i nagovarati da ostanem kod nje. I ja bih doma. Čekaju me djeca. Izvlačim oprezno svoj bic. Zid je ostao netaknut. Inzistira me pratiti do lifta. Šalje mi puse. Izlazim. Vozim. Mislim: ta žena je moj idol! Da meni ostane toliko duha, pameti, žustrine, kondicije, zdravlja u toj dobi! Draga mi je. Uz svo njeno brbljanje, beskrajno prigovaranje, prosti smisao za humor. Draga sam ja i njoj, sa svojom blagošću, plahošću, zgražanjem na njene proste riječi. Moj posao je kakvog nitko nema!