Dijanina priča

Remetinečki Gaj - Dijana je kraj mene i sve zna! Naša volonterka. Gleda me kako po tastaturi pišem s dva prsta. Ona je, naravno, savladala daktilografiju. Kaže mi to sada. Upravo je došla sva sretna jer je dvije članice, mlade cure, naučila kako koristiti šivaču mašinu. Cure su pod dojmom kao da su skakale s padobranom. Kakav adrenalin. One su upravljale mašinom, same!! Stroj mašine se pokrenuo nakon 10-ak godina mirovanja. Radi kao Singerica. Ha, ha, mi imamo jednu našu, Bagaticu, koja je samo čekala da je se ponovo pokrene.

„Nisam mogla vjerovati da se nakon toliko godina što nije radila, bez podmazivanja, pokrenula bez problema. Prvo sam sama morala istražiti po kojem principu radi. Ne razlikuje se...joj, kak mi je žao da sam dala jednu svoju dalje, mogla sam je vama dati... ma sve su unificirane. Uvući konac, staviti špulu i krenuti. Danas sam došla na kreativnu radionicu pa mi je Tihana pokazivala što radi. Šiva torbe od starih traperica na RUKE!!. Sjetila sam se mašine u radionici i rekla joj da je to lako naučiti. Tako je i bilo. Korak po korak i sama je napravila nekoliko lijepih šavova. Prošao ju je strah od brzine mašine koja može zaista brzo šivati. To je prava industrijska mašina.

Kad je Ivana stigla i vidjela nas što radimo i sama je željela isprobati taj „čudan stroj“.

Sva ushićena sjela je i isprobala to „električno čudo“. Uspjela je, uz osnovne upute, nakon puno ponavljanja i ohrabrivanja napraviti jedan ispravan šav na materijalu. To je za nju bio veliki događaj i uspjeh. Nikada do sada nije tako nešto radila. Morala je obratiti pažnju na stisak noge na pedalu. Naime, ako prejako stisne pedalu, mašina brzo šiva i povuče materijal. Srećom, prsti na rukama su ostali neozlijeđeni. Rekla je da bi i sljedeći puta mogla vježbati šivanje. Možda je vrijeme za ponovno pokretanje krojačke radionice!

Prolazila sam više puta nova iskustva s gluhoslijepima. Tako sam nedavno išla s korisnikom od kolodvora s vlakom do Remetinca (izbjegavanje rotora). I meni i njemu to je bilo novo iskustvo. Toliko malih stvari na koje se treba paziti. Od kupovine karata, čekanja vlaka na pravom peronu, polazak za 45 min!! Trebalo je to vrijeme popuniti nečime. Šetali smo pothodnikom, išli vidjeti akvarij, objasniti kakve su ribe unutra. Ušli smo u vlak, smjestili se u prvi vagon (najjednostavnije je ne komplicirati). Nisam znala koliko dugo vožnja traje i kad ga trebam ustati, smjestiti pred prava vrata i naći ručku za otvaranje. I još na kraju prebroditi one tri visoke štenge za izlazak. Naime on je potpuno gluhoslijep i ne možemo ništa brzo riješiti. Pao mi je kamen sa srca kad smo sišli iz vlaka.

S njima sam uvijek tri koraka unaprijed s predviđanjem situacija. Kao s malom djecom. Što bi nam mogla biti prepreka, izazov, zanimljivo... Nije mi to problem, navikla sam.

No korisnik od korisnika se jako razlikuje. Ima korisnika s kojima mi je jako teško. Jednostavno se ne razumijemo. Nekako imam dojam da je svima zapravo teško shvatiti što im želim reći ako je izvan njihovih zadanih okvira. Nekad odustanem jer vidim da nemaju koncentracije.

Ako i meni koncentracija popusti na sekundu, dogodi se nešto nepredviđeno.

Bila sam s korisnikom na bazenu, zaposlenica nam je rekla da se moramo istuširati prije ulaska u bazen. Dok sam ja njemu to prevela, objasnila gdje je tuš, smjestila ga tamo i automatski pustila vodu prije nego sam provjerila toplinu. Zalila sam ga hladnom vodom! Srećom je bio razuman i nije me opsovao na pasja kola.

Ovo s mašinom je i meni bilo uzbudljivo. Hoće li raditi, hoću li ja znati kako. Kako ću to prenijeti Tihani. Baš mi je bilo super. Svako druženje s korisnicima je zapravo, velik izazov.