.

petak, 30. ožujka 2018.

Uskrs s Gluhoslijepima

Novi ZagrebProslava je dobro prošla. Na kraju mi samo to treba zvoniti u glavi. Dojmova je opet puno. Toliko sam upletena u neobičan svijet gluhoslijepih da ću se zapitati onog dana kad se prestanem čuditi: "Što mi je?"

Radionice ukrasa kreću puno ranije. Koloegica, kreativka, im pripremi osonove. Dalje trebaju preuzeti sami. Gipsani odljevi za magnetiće. Puno pilića. Mladić s tunelskim vidom (dakle, kao da gledate kroz slamku) ipak ne može bojati piliće. Ne vidi ih dobro. Ne razaznaje sjene gdje počinje krilo, glava, kljunić. Kako tome doskočiti? Brzo treba napraviti gipsane odljeve riba. Kod ribe nije toliko važna preciznost šara. Zatim djevojka koja će raditi jednostavne broševe - cvijetove od platna. Također tunelski vid. Ali ona u svojih 30 godina nikad nije primila iglu i konac u ruke. Jednostavno nikome nije palo na pamet da bi ona mogla to raditi. Uvesti konac u iglu pa napraviti par šavova smo uvježbavali nekoliko sati. I uspjeli smo. Sljedeća je trebala farbati kaširane vaze. Kreativa sve podnosi i nema pogrešnog odgovora. Dobila je pohvalu za vrlo zanimljiv odabir boja. Sve ih pohvalimo. Jer pohvalu zaslužuje što su došli na radionice i odvažili se raditi ono za što su puno puta čuli "Ti to ne možeš/ne trebaš". I tako to redom ide. I dođe vrijeme kada prezentiramo svoje uratke na humanitarno prodajnom štandu u predvorju doma zdravlja Remetinec. Tamo nas ugoste svake godine za blagdane. I na tome im veliko hvala. Jer tada posjetiteljima doma zdravlja možemo reći da gluhoslijepi doista postoje te kako nam je udruga odmah preko puta pa mogu svratiti pogledati. Ljudima je važna ta autentičnost. Kako bismo drugačije objasnili da su nam standardi različiti i da iza naše dekoracije stoji cijena u osjećaju postignuća autora, a ne u savršenosti izvedbe?! 

Uskoro nakon početka tematskih kreativnih radionica kreću zamolbe donatorima za donacijom njihovih proizvoda radi naše uskršnje proslave. Ove godine radila ih je gluha kolegica. Uz malu skeptičnosat kako će to izgledati jer ne može telefonirati (a svih dosadašnjih puteva potraga za donacijama uključivala je puno poziva i strpljenja "da, naravno, nazvat ćemo za par dana. Da, naravno, direktora nema. Da, naravno, ponovit ćemo taj mail.") iznenadilo me da su s druge strane uvažili njenu opasku kojom moli samo za pisanu korespodenciju jer je gluha. Još mi je ugodno iznenađenje bilo da se odazvao lijepi broj donatora tako da smo pokrili sve potrebe (peciva, kolači, sir, šunka, namazi, salate, kolači, jaja, sokovi, voda, mlječni proizvodi). Još nam je ostalo da svakome spakiramo poklon za ponjeti doma. Spakirali smo otprilike 60 poklona i svi su doma otišli siti. Mali pokazatelj da se gospodarska klima polako vraća na bolje. Još prošle godine morala sam mnoge potencijalne donatore tiješiti kako razumijem da bi nam rado dali, ali nemaju ni za plaće. I kako se stvarno nadam da će im biti bolje. Onda će biti bolje i za nas (one na dnu proizvodnog lanca).

Par dana prije same proslave kreću pripreme. Koliko gluhoslijepih će doći- toliko trebamo osigurati slobodnih prevoditelja. Uređenje prostora. Smišljavanje igara u kojima mogu sudjelovati svi s raznim stupnjevima oštećenja vida. Na sluh uopće ne računamo. Jer i oni koji nešto čuju, u mnoštvu zvukova više ljudi, ne mogu pratiti. Ok, kad smo i to smislili, počinjemo smišljavati jelovnik. Što više kompaktne hrane koja se može jesti iz ruku. Kada nemaju stola za kojim mogu jesti, gotovo je nemoguće hranu vilicom loviti po tanjuru. Probajte jednom sami jesti raznu vrstu hrane povezanih očiju. Sendviči u kojima je bilo i šunke i sira i jaja i hrena i svih tradicionalnih okusa Uskrsa. Voljela bih čuti kako su doživjele tu organizaciju, pripremu, izvedbu, i osmjehe studentice socijalnog rada koje su došle u našu udrugu odrađivati praksu.
 Na kraju sve je dobro prošlo. I to što na proslavi nije bilo struje (ali nije da nam je falila muzika) nije nam smetalo. Da, zapravo je. Jer nije bilo kave! Pa kad na koncu sumiram dojmove, primjećujem kako cijelo vrijeme pišem u množini: mi smo jeli, mi smo se igrali, mi smo pripremali... Ali, na koncu ja sam zadovoljna jer je dobro prošlo. I ne želim mučiti svoj um (jer sam se umorila od mnogo čega ovih dana) da li je svaki korisnik uživao? Da li je ovo bila dobra proslava samo za one koji bolje vide i čuju? Dok su onima sa vrlo oslabljenim vidom te desetkovane informacije koje im dopiru do uma učinile da im taj dan izgleda kao i svaki drugi. Što je moglo činiti razliku? To što im je na kraju netko stisnuo ruku, možda i poljubio obraz dok mu je čestitao Uskrs. Stavio im poklon u ruku "Ovo je za tebe". Razliku jednog dana od drugog čine samo ljudi. Taj koji te učio raditi ukrase, taj koji ti je prenosio informacije s puno volje, taj koji je donirao stvari u tu vrečicu, taj koji ju je spakirao, taj koji ti ju je stavio u ruke i taj koji ti je na kraju čvrsto stisnuo šaku - dodirnuo te, poljubio te. Ruka do ruke je učinila da se pustoš nečije duše malo zazeleni.











Nema komentara:

Objavi komentar