Damirova priča

Remetinečki Gaj - Ja polazim od činjenice - ili potoneš ili plivaš. Da, padamo. No, uvijek imamo priliku podići se nakon pada.

Primarno sam bio član udruge slijepih. Nisam kod njih bio aktivan. Imaju klub koji mi nije interesantan. Prvi put kad sam došao k njima, imao sam koliko-toliko ostatke vida i radio sam još. Nije mi se nudilo ništa poticajno. Kasnije, kad sam umirovljen, na rehabilitaciji u Vinko Beku sam se preporodio. Savladao sam kretanje sa štapom, nanovo informatičku pismenost (govorni program). Tijekom te edukacije došao sam do udruge gluhoslijepih. Učlanio sam se i krenulo je novim tokom. Lijepa priča, puno aktivnosti i događanja. To je bilo mjesto za mene. Zanimljiva je ta priča o mom prvom dolasku u udrugu. Sudarili smo se na Savskoj, jedna gospođa i ja. Ja sam slijep, nisam je vidio. Ona nije vidjela moj štap. Govorio sam joj, ona me nije razumjela. Pričala mi je nešto. Kad smo se počeli objašnjavati shvatio sam da smo oboje gluhoslijepi. Skužio sam da je to Sanja-imali smo dogovoren sastanak i krenuo sam do njenog ureda kamo se i ona uputila pa smo se „sreli“. Nije imalo smisla raspravljati na cesti. Pustio sam da me ona vodi do ureda. Tamo su njoj prevoditelji preveli cijelu situaciju.

Primijetio sam da se mnogi gluhoslijepi srame priznati svoju gluhosljepoću. Ja uvijek naglašavam da imam crveno-bijeli štap i objašnjavam u čemu je razlika. Taksi vozača, vozača autobusa, ljude na cesti. Sve s kojima dođem u interakciju u prometu, educiram. Primjerice  čovjek koji sjedi u autu pa mi viče da mogu proći zebru- razumjet će onda zašto ne reagiram.

Naši članovi se oslanjaju previše na pratnje. Ne nose štapove. No, štap je bitan. Nepredvidive situacije iskrsavaju, prevoditelju se isto nešto može dogoditi.

Moj brat je također gluhoslijepa osoba, ali se drugačije nosi s time. Ima problem priznanja svoje gluhosljepoće. Sve manji mu je to problem jer sad ima potrebu kretati se sa štapom, ali još nije spreman aktivirati se u udruzi, biti dio zajednice gluhoslijepih.

Ja nisam imao problem priznavanja gluhosljepoće jer sam od najranije mladosti bio suočen s istinom što će mi se dogoditi, ali ne i kada će se dogoditi. Pokušavao sam prilagoditi sebi mjesto stanovanja i uvijete života kako su se stvari razvijale. Hvala Bogu na tehnologiji koja mi omogućuje samostalnost. Prijatelj mi uskoči za veče obaveze, ali manje stvari obavljam sam. Sklopio sam namještaj u stanu sam. Kaj ne vidim, ja napipam. To je samo logika. Ha,ha.

Pozitiva privlači pozitivu. Negativno razmišljanje privlači negativan razvoj situacije. U tome je sva mudrost dobrog života. Da bi nešto dobio, moraš nešto i dati. Zato volontiram. Znam masirati. Školovani sam maser. Stavio sam svoje usluge na raspolaganje članovima i prevoditeljima. Svima njima treba relaksacija. Zahtjevno je biti gluhoslijepa osoba i prevoditelj gluhoslijepima. Ja, na primjer, u udruzi imam samo par ljudi s kojima mogu direktno pričati. Za sve ostale članove trebam prevoditelja. Najviše članova koristi znakovni jezik. A ja ga ne znam. To bih trebao i sam naučiti, no odmah taktilni. Nema postepenog prijelaza. Od komunikacije preferiram onu licem u lice i telefonski. Nisam previše lud za društvenim mrežama. Pogledam periodično što ima.

Primijetio sam da često imaju o popratna tjelesna oštećenja. Ravnoteža, dijabetes, bubrezi. Nije to direktno povezano s gluhosljepoćom nego sa slabim kretanjem. I nemogućnošću komunikacije. Ja imam manjih problema s nekim slovima, slušni aparat nosim od 6.godine života. Neki imaju veća govorna oštećenja. Meni je lako jer se služim govorom. Ruralni dio Hrvatske gdje nemaš puno ljudi koji te okružuju, možda samo obitelj nešto nauči znakovnog. Prvi susjed, svi ostali ne znaju pričati s tobom. Nemaš se s kime družiti. Strada psiha.

S te strane moja sreća je i dob u kojoj su nastupila oštećenja. Imao sam već životnih iskustva prije nego sam potpuno izgubio vid.  K tome živim u Zagrebu, dostupno mi je puno toga.  Drugima i mala udaljenost vodi u veliku izoliranost. Teže je putovati, presjedati, kombinirati putovanja kad si gluhoslijep. Meni su dostupnija druženja, prometne veze, sadržaji... Oni sve dobiju teže i kasnije od mene.

Zagreb s druge strane ima previše prometa i buke, to su ometači u samostalnom kretanju.

Naglasio bih da je sve u glavi- u pozitivnom razmišljanju. Prepustiš li se - ode život nizbrdo- zdravlje, sreća. Aktiviraj se doma, šetaj, druži se. Budi koristan. Samo pozitiva!