Prolazimo životnu roditeljsku školu za koju nitko nije
treniran kako bi bar malo nekih vještina imao unaprijed.
Ono jedino što smo mogli usvojiti jesu obrasci po
kojima su naši roditelji odgajali nas. Neke obrasce slijedimo jer ne znamo
drugačije dok druge brišemo jer nam se još od djetinjstva nisu dopali. Radimo
suprotno njima u nadi i uvjerenju da radimo ispravno. Ispravno su radili i naši
roditelji misleći upravo ono što mi danas mislimo i radimo.
Kada naša djeca odrastu naći će se u istim situacijama
kao i mi danas.
Voditi ili biti vođen
Ovo je posao za cijeli život od trenutka od kada smo
ga prihvatili, nema otkaza i nema stanke za odmor kada mi to hoćemo. U grubo,
to je zaista slika roditeljstva kao životnog posla. Neki se mire s tim dok se
drugi trude biti fleksibilni i stvaraju balans između potreba djece i njih
samih. Tek u tom trenutku može početi najljepši i najzanimljiviji dio našeg
cjelokupnog života, u protivnom težina odgovornosti, očaj, izgubljenost i borba
s današnjicom dat će svoj danak. Ova je rečenica vrlo sebična i proizašla je iz
cipela samo jedne strane, strane roditelja. Jednako je i u organizaciji. Ako je
poslodavac fokusiran samo na sebe i svoj rad, rezultati neće nikada biti oni
kakve priželjkuje. On mora shvatiti da njegov uspjeh prvenstveno ovisi o
zaposlenicima čiji je on lider. Da bi ih mogao voditi prvo ih mora upoznati.
Naš mali dom je jedna velika organizacija u kojoj htjeli, ne htjeli trebamo
upoznavati jedni druge. Otkrivati tuđe potrebe, načine ponašanja kojima postižu
neke rezultate, različitosti osobnosti koje posjeduju.
Zbog premalog broja feedbacka ovakve vrste
roditeljstva, skrećem pozornost na zdrav psihički život roditelja i djece.
Potrebe su temelj zdravog bića
Vrlo često vidim, možda i prečesto primjere
problematično postavljenog tipa roditeljstva. Kod mladih roditelja primjećujem
kako ulaskom u taj zanimljiv svijet rade jednu najveću pogrešku koja glasi
„Podredi sebe svom djetetu i njegovim potrebama“. Bez obzira što je dijete vrlo
maleno i potrebno je puno fizičkog rada, mi moramo konstantno voditi brigu o
sebi i svojim potrebama. S obzirom na dob djeteta procjenjujemo realnost izvedivosti
svoji potreba. One će biti minimalno ostvarene dok su djeca mala, no kako ona
rastu, rastemo s njima i mi. Za sve veće potrebe imat ćemo više vremena. Nije
bitno koliko ona traje ,bitno je da ona postoji. Svaki dan, ama baš svaki, ne
smijemo zapostaviti sebe. To znači da svaki dan trebamo osloboditi dio, možda
segment svog vremena i podarit ga samo sebi.
Ovo može mnogima koji čitaju izgledat vrlo, vrlo
smješno i s tim se apsolutno slažem. Ja osobno nisam nikad vidjela svoju majku
da je stvarala svoje osobno vrijeme. Od koga bih mogla onda to naučiti? Jedino
na svojim vlastitim greškama i greškama drugih koje u hodu prepoznajem. Otac je
bio mnogo domišljatiji jer je redovito igrao nogomet, družio se, išao na
ribičiju....
Osobe koje imaju svoje male trenutke samo za sebe
mnogo su motiviranije, pozitivnije, opuštenije i fleksibilnije. One druge koje
konstantno rade i rade i rade nađu se u začaranom krugu obaveza. Konstantno
kukaju da nemaju vremena, da ih drugi iskorištavaju, okrivljavaju državu i zakone
jer nemaju dovoljno novaca i najgore od svega, što više ne znaju maštati.
Zatvor kojeg smo sami stvorili
Danas takvi roditelji imaju djecu od dvadeset i više
godina. Međusobno ne komuniciraju jer nikada nisu ni naučili. Nisu se bavili
time. Izgubljeni su jer ne znaju što se oko njih događa i što bi to oni trebali
sada raditi. Nemaju želje ni volje ni za čim. Jedina slika koju vrte u svom umu
je da su ostali sami i da su ih njihova djeca napustila.
Ovako se ne može osjećati niti jedan roditelj koji je
od početka svog roditeljstva vodio brigu o sebi. Potrebe koje nije odgađao jer
su djeca mala, jer je danas utorak, a oni bi počeli od petka, ne znam kojeg,
jer muž dolazi u 15 sati, a tada treba biti ručak na stolu, pa će ona ipak
svoje potrebe odgoditi za jedno duže, a možda i konačno vrijeme.
I moja draga majka je u očajničkom glasu rekla:
“Dobro, vidjet ćeš kad ti djeca odu!“
Što kada djeca odu
Na jedan post koji sam objavila na svojoj fb page, a
glasi: “Svi radimo na tome da fenomenalno organiziramo slobodno vrijeme svoje
djece, a gdje je naše?“, jedna posjetiteljica je odgovorila: „Kakvo slobodno
vrijeme, tko to još ima?“
Poražavajuće je ako se probudite bez zamisli što će te
u današnjem danu napraviti samo, ali samo za sebe. A još veće poraženje je ako
legnete i osvrnete se na protekli dan i ne pronalazite isti taj trenutak. Niti
lijeganje niti ustajanje neće stvoriti osmijeh na vašem licu.
Zaboravljamo da su naša djeca jedino sretna djeca i
postat će sretni ljudi ako tijekom svog života gledaju sretna i zadovoljna i
ispunjena srca svojih roditelja. Ne možete biti ispunjeni u cijelosti ako
kuhate, odlazite na informacije, priredbe, ljetne i zimske odmore, ručkove s
obitelji, susjedima i sl. tu nema vas. To su samo obaveze. Jednom će one stati
i zaista ćete ostati sami. Želite li to?
Već danas možete odvojiti, ali pripazite što vam
govorim, svjesno odvojiti vrijeme:
·
Dogovorena kava s točno određenom
prijateljicom ili prijateljem
·
Otići na sladoled i šetat se dok uživate
u njegovim okusima
· Otići u kino, sam/sama, s
prijateljem/prijateljicom-nemojte da ovisite onekome
·
Prošetat se gradom bez ikakvog razloga
·
Sjesti na bicikl otići-zavisi koliko ste
vremena u startu odvojili
·
Naslikati nešto ili napraviti rukama u
potpunoj samoći
·
Napisati neki članak, knjigu, poslovni
ili životni plan-kupite svoju bilježnicu
·
Posjetiti neka događanja, koncerti,
izložbe, predstave-ponavljam nemojte ovisiti o nekome
Možda vam i ovo izgleda smiješno, možda netko misli da
supružnici moraju biti stalno zajedno. Griješite i nemojte mislite da će se vaš
brak zbog toga raspasti. I vaš bračni drug jednako kao i dijete voli vaše
nasmijano lice ,a ne smrknuto s već vidljivim borama nezadovoljstva. Tijekom
braka osobe se mijenjaju i to u velikoj mjeri. Djeca mijenjaju vanjski izgled,
a vi unutarnji. Svatko traži komadić za sebe. Potražite ga i vi. Ne dozvolite
da budete u nezadovoljnom uslužnom stanju, jer ne zaboravite to je onda vaš
izbor i za to vam nitko nije kriv.
Ne podcjenjujte slobodu
Moja djeca su već odrasla i potpuno slobodna. Ja sam
mama koja se bavim samo onim stvarima koje me interesiraju. Svestrana sam i s
mnogim različitih aktivnosti se bavim. Djeca su mi zbog toga silno ponosna, na
što im skreću pozornost i njihovi prijatelji. Kako se mi ponosimo kad su dobri
u nogometu, plesu, zboru i sl. tako su oni ponosni na nas. Upišite neku od
aktivnosti i navedite svojoj djeci termine kada vas nema, vidjet ćete kako će
to uzeti zdravo za gotovo i promatrajte kako će se rado pohvaliti prijateljima.
Djeca vole zanimljive roditelje ,a ne statiste pred televizorima i sudoperom.
Ne vodajte djecu vječito za sobom. Već u šestom razredu počinje njihova potreba
da se maknu od vas. Pozabavite se time. Učite biti bez njih. I kad ste bez njih
ne tugujte razmišljajući o njima. Izvježbajte kako ćete se tada misaono
odmaknuti od njih.
Dani su mi ispunjeni jer ih stvaram onako kako mi
odgovara. U obvezama koje moram napraviti zadatak mi je pronaći neko
zadovoljstvo. Tako da od rada napravim igru. Djecu svojim stavom roditelja
izvršitelja nisam zarobila za sebe i sebe za njih. Kada odu ne očekujem njihove
pozive i ne mislim o tome. Javljaju se i više nego što sam mislila da budu.
U svojim solo trenucima uživam punim plućima i jedina
mi je svrha kad legnem da se dosjetim meni najljepšeg trenutka tog dana. Na
temelju njega gradit ću sljedeći.
Pronađimo svoje vrijednosti
U mojoj obitelji nismo povezani pupčanom vrpcom i ne
moramo jesti svi zajedno u točno određeno vrijeme kako sam
odgajana. Svi smo slobodni. Znamo gdje se tko nalazi i ne komentiramo to. Ne razgovaramo
jer moramo, nego kada za to imamo potrebu. Svatko odlučuje odgovorno za sebe i
snosi za to pozitivne ili negativne posljedice.
Napravite listu svojih životnih vrijednosti, a onda
ispišite akcije koje ih zadovoljavaju. Izaberite vama najdražu i pitajte se :
Koje koristi imam ja od toga?
Koje koristi ima moja obitelj od toga?
Koji je moj prvi korak?
