Remetinečki Gaj - Ovih dana se obilježava 15 godina rada
Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva. Organizirali su tom prigodom
skupove u 4 različita grada Republike Hrvatske. Što znači Nacionalna zaklada
brojnim udrugama, ne treba objašnjavati. Kroz brojne financijske natječaje koje
objavljuje i provodi, udruge gledaju osigurati stabilnost u radu. Projektno
financiranje rada udruga je borba za preživljavanje.
Mi smo se odlučili prisustvovati
regionalnom obilježavanju u Opatiji. Cjelodnevni dvodnevni program je obuhvaćao
panel razgovor o važnosti podrške razvoju civilnoga društva kroz nacionalno
financiranje i Europski socijalni fond, raspravu, rad u skupinama i
predavanjima koja su bitna za prosperitet udruga ( informacije o mogućnostima
financiranja, korištenje EU fondova, važnosti odnosa s javnošću u digitalno
doba, zaštita osobnih podataka).
Kakvi su moji dojmovi? Fragmenti mi se vrte
po glavi:
(mi: organizacije civilnog društva/ oni:
davatelji financija)
Oni:
…. Toliko i toliko milijuna se ulaže u
organizacije civilnog društva…natječaji….objave u medijima vas zavaravaju da
nismo uspješni u korištenju sredstava Europskog socijalnog fonda (ESF)…procedure…pravila…
Kvaka 22: ESF usmjerava udruge da ganjaju
indikatore, stoga se puno uspješnih udruga zaglavilo u projektima. Previše
usmjerene postaju potpuno ovisne o ESF. Ne ostaje kapaciteta za drugo. Novcima
koje ESF daje udruge se osnažuju, ali se zatrpavaju administracijom. Treba se
usmjeriti na više izvora financiranja kako bi udruge mogle bolje sudjelovati u
donošenju odluka. Udruge nemaju kada i kako baviti se drugim jer je toliko
posla oko ESF projekata.
Mi: Drugi izvori sredstava- npr Grad
Zagreb. Za natječaje za projekte u 2018. prekjučer su objavljeni rezultati.
Godina ima 12 mjeseci. Nama je odobreno na isteku godine. Što je s tim
projektima prvih 9 mjeseci?. Kako tako raditi? Kad će biti isplate? Dignuti
kredite pa čekati isplate? Ne može se jer kamate nisu prihvatljivi trošak?
ZAŠTO UDRUGE IMAJU STROGE ROKOVE PRIJAVA, A DAVATELJI SREDSTAVA NEMAJU NIKAKVE?
Odgovaraju: shvatite i nas. Ni nama nije u
interesu otezati
Puno udruga je zatvorilo svoja vrata jer se
davatelji sredstava ponašaju kao da smo svi lopovi. Provjerava se svaka stavka,
sitnica. Dogodit će se jednog dana da će biti financija, ali neće biti udruga
koje su opstale za provedbu projekata. Pojela ih administracija.
(Gospođa iz riječke udruge kaže
dokumentacija za prikaz udjela u plaći od 20% za 3 zaposlenika u 3 mjeseca
iznosi 110 stranica papira!)
Kad postoje udruge sposobnih, zdravih ljudi
koje se bore za ljudska prava, kvalitetniji život djece, kulture, zajednice, pa
profiliraju stručnjake za plivanje u tim vodama, bore se, ali s glavom iznad
vode.
No, koliko je onih udruga koje tome nisu
vične? Udruge osoba s invaliditetom? Kako će slijepi i gluhoslijepi ispunjavati
on-line prijavnice?, Udruge umirovljenika kojima je i svakodnevica problem za
preživljavanje, udruge tjelesnih invalida koje broje na stotine članova na tek
jednog zaposlenog. Dok članstvo ima silne zahtjeve u ostvarivanju svojih
osnovnih životnih potreba.
Pa se počnemo vrtjeti u onom istom krugu
marginaliziranih skupina. Udruga se brine za osnovnu kvalitetu života – puno
članova, malo djelatnika. Toliko posla s članovima da se jedva stižu pisati
projekti. Bez projekta nema novaca za programe s članovima. Projekti su
prioritet. S projektima hrpa administracije koja oduzima vrijeme za bavljenje
članovima. Na kraju najviše gube članovi- zbog kojih se sve to i radi!!
I kako se lijepo pitala jedna od nas: Zar
se ne bi država trebala brinuti za standard svojih marginaliziranih članova, a
udruga za nadstandard?
Nema komentara:
Objavi komentar