Zaštita podataka gluhoslijepe osobe

Remetinečki Gaj - Kako zaštititi privatnost kad si ovisan o pomoći drugog čovjeka? Čim se makneš hodaš uz nekoga tko te gleda, a ti ne možeš vidjeti njega. Idete u banku, doktoru, dućan, svejedno. Moraš objasniti što ti treba, zašto ti treba, ispričati puno o sebi. Jer ti si gluhoslijepa osoba.

A to što moraš?!.

Kako ta osjetila padaju, mnogima teško pada oslanjanje na drugu osobu. Iz početka se to čini kao popuštanje kontrole drugome. Tu ima više faza razvoja samosvijesti. Često taj početni osjećaj prepuštanja kontrole, preraste u stvarnu situaciju. Tada u udruzi, savezu, radimo edukacije s gluhoslijepima u kojima ih učimo da je njihova briga zapamtiti što je doktor rekao, koliko mu je stanje na računu, i do kad je rok povrata robe u dućan. Prepustili su da prevoditelj to zapamti. Primjerice pitam li korisnika kako je prošlo na vještačenju, odgovara- pitaj Ivu (prevoditeljicu), ona je bila sa mnom. Nisam to pitala. Pitala sam kako je tebi bilo na vještačenju.

U jednoj fazi, preuzmu gluhoslijepi kontrolu opet u svoje ruke (neki nikad ne dođu do te faze) pa koriste usluge prevoditelja, baš tako- kao usluge. Kao što bi koristio i neko pomagalo da dođeš do cilja. I bez GDRP-a i jedni i drugi (prevoditelji i korisnici) uvježbavamo konstantno što je to poštivanje tuđeg dostojanstva.

A onda osjetila sve više slabe. Gluhoslijepi postaju izdvojeniji od svoje okoline. Vanjski prozori u svijet se sve više sužavaju. Sva ta moderna tehnologija postaje teže dostupna. Koko koristiš mobitel s manjkavim sluhom i manjkavim vidom, kompjuter, televizor također, novine (samo krupne naslove)… i najveći kanal, poveznica sa svijetom im postaje prevoditelj. Ma žele mu sve ispričati. Što su kuhali, što su jeli, imaju li sada problema s nuždom.

Gluhoslijepe osobe s to većim oštećenjima osjetila, to više ŽELE ispričati svoje podatke. Moraju se negdje izraziti. Žele biti doživljeni.

Što udruga radi s tim podacima?

U lokalnim udrugama djeluju servisi podrške posredovanja između gluhoslijepih osoba i ostatka svijeta. Gluhoslijepa osoba obrati se sa svojim problemom/interesom te djelatnici lokalnih udruga gledaju kako posredovati i približiti gluhoslijepu osobu bliže cilju. Radi se o puno korisnika i puno upita. Naravno da se sve mora zabilježiti, arhivirati. Što smo radili, kada, kako, s kojim ishodom. S jedne strane što su rijetko upiti završene priče, već su procesi. A s druge strane što udruga mora pravdati svoje postojanje. Statistike, brojne statistike i dokazi o poslovanju- radu s korisnicima.

I tako nama došla ta Uredba. Tek ćemo postati svjesni gdje sve je implementirana i što su sve podaci koje bi netko mogao zloupotrijebiti.

A u mom poslovanju? Došla mi je gluhoslijepa osoba. Ne vidi čitati s računa, nešto joj je sumnjivo kod potrošnje vode. Neka nazovem u vodovod i provjerim stanje. Prije sam to napravila u čas posla. A sada? Ne može. Ja nisam ta osoba. Neće meni dati podatke. Iako gluhoslijepa osoba stoji kraj mene i to mi govori (na znakovnom jeziku) a ja prevodim. Što nam preporučuju u Holdingu- da odem sa svakim mojim korisnikom kod javnog bilježnika po punomoć da ih smijem pitati i dobiti te podatke. I tu im punomoć dostaviti pa pitati. To košta vremena i novaca. Jednostavnije je poslati im gluhoslijepe osobe na šalter pa da se dogovaraju. Ili ono što sada činim, telefonski pokušavam postaviti što općenitiji pitanje. Ne, npr. Jeste li Marici poslali račun (nije ga našla u sandučiću)? Nego- kad su računi za južni dio grada otposlani?

I još jedna notica o javnim bilježnicima. Ne postoji tako nešto poput ovlaštenog sudskog tumača za gluhoslijepe (jedna druga i velika tema zašto ne postoji). Onda svakom pojedinom bilježniku moramo objašnjavati tko smo, koja nam je uloga i koja nam je kvalifikacija za to. Ima često situacija kad bilježnici nisu uvjereni što da rade. Pa ne ostvarite to po što ste došli. A bilo je i situacija kad su gluhoslijepoj osobi htjeli naplatiti više tarife jer je koristila prevoditelja. Plaćaju se više tarife stranki koja koristi prevoditelja za bilo koji drugi strani jezik. Je li to fer? Svaki stranac koji rješava poslove u Hrvatskoj ima mogućnost naučiti hrvatski i ne koristiti prevoditelja. Ni jedna gluhoslijepa osoba ne može naučiti čuti i vidjeti.

Što mi je poanta za kraj? Ne znam. Mislim, u mom radu se neće ništa promijeniti, osim što ću imati više papirologije. A mora se, razumijem da se mora!