ponedjeljak, 16. srpnja 2018.

Podružnica umirovljenika Zapruđe u Mariji Bistrici

Zapruđe -  Zasigurno je današnji dan 13. srpanj 2018. godina, upravo iznimka, koja potvrđuje pravilo. Naime, iako je u jutarnjim satima pljuštala obilna kiša - gotovo jesenja - kada samo kretali iz Zapruđa put Marije Bistrice, dan je završio vrlo uspješno i dojmljivo, sa kojega će mnogi izletnici, članovi Podružnice umirovljenika Zapruđe ponijeti predivne uspomene.

I ove je godine, već tradicionalno - Podružnica umirovljenika odlučila , baš kao i mnoge godine prije - posjetiti i obići najveće Marijansko svetište u Hrvatskoj - Majke Božije Bistričke.

Ovo svetište ima zasita burnu  i zanimljivu povjest. Naime, tu svakako treba izdvojiti kako je 15. kolovoza 1971. održan je XIII. Internacionalni marijanski kongres te je tom prigodom Biskupska konferencija proglasila bistričko svetište nacionalnim marijanskim svetištem čitavoga hrvatskog naroda, a 13. srpnja odredi­la blagdanom Majke Božje Bistričke. Od tada je ovo svetište  zauzima središ­nje mjesto u vjerskom životu hrvatskoga naroda, gdje godišnje dolaze stotine i stotine tisuća hodočasnika, kako bi se poklonili crnom čudotvornom Bogorodičinu kipu.

Ugodno doputovavši sa simpatičnim vozačem, Marija Bistrica nas je dočekala okupana suncem. Kako je danas radni dan, imali smo sreće pa nas nije dočekala gužva, koja je ovdje, gotovo uobičajna. Upravo, ta "komocija" nam je pružila priliku da svatko od nas ispuni dan do 12.30 sati, (kada je ručak) po svojoj želji.

I dok su neki odmah otišli na misu , koja je upravo započinjala, drugi su pak odlučili uživati u ljepoti Marije Bistice u laganoj šetnji, razgledavajući grad , ali i okolicu, penjući se na Kalvariju. Oni pak treći nisu pronalazili inspiraciju u šetnji, te su kupivši suvenir, ugodno časkali pod suncobranima brojnih kafića.
Bilo, kako bilo, nitko  od nas nije mogao izbjeći ljepotu spontane atmosfere, koja nas je ugodno mazila svojim mirom i susretljivošću domačina.

No, i ovdje - htjeli / ne htjeli - vrijeme zaista brzo prolazi, pa je u svoj toj spomenutoj ljepoti , vrijeme ručka gotove sve iznenadilo.

Polako smo se spustili do našeg autobusa, te pričekali (nekih desetak minuta!?) jednu zaboravnu članicu, da nam se pridruži.

Na obližnjem Obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu, sa mnogo radosti domaćina - već nas je čekalo, sve spremo za naš objed. Pune čaše aperitiva dobrodošlice, te glazba, koje je poneke odmah motivirala za ples, dalo je naslutiti kao će ostatak dana proteći u zanosnom plesu, ugodnoj pjesmi, nezaboravnom  druženju.

Tako je i bilo.

Nakon ukusna ručka, poneki nisu odustajali od plesa, usprkos znoju i umoru. Radost plesanja je bila jača, i nitko se nije žalio na bolove i tome slično. Pjesma se orila, često potpomognuta grlima naših članova... I dok su neki plesali, poneki su se odvažili na šetnju, želeći obići obližnji lug, kako bi na taj način učinili svom tijelu i oku ugodu.

Pjesma, za pjesmom. Ples za plesom i tako je, rekli bi neki - dok ne trepneš - došao završetak ovog zaista nezaboravnog izleta. Naime, u 19,0 sati je bio dogovora povrataka u naš Zagreb.

Iako bi neki , ostali još dulje - vrijeme je bilo neumitno i trebalo je krenuti.

Na rastanku smo se srdačno pozdravili sa našim domaćinima, uz obostrano obećanje, kako ćemo se vidjeti iznova - što prije.

Za kraj moram priznati, kako je umor, emocije učinile svoje, te na povratu, nije bili snage za pjesmu u autobusu, već je svatko od nas  u svom miru, promatrao krajolike kroz koje smo prolazili, čuvajući predivne uspomene na ovaj dan.