Remetinečki Gaj - Prošli petak na poslu bila sam iznimno emotivno iscrpljena od rada s mojim korisnicama. Jer eto, skupilo se u isti dan nekoliko uvida u to koliko je doista teško biti gluhoslijep. Moj korisnici za mene čuvaju, u principu, svoju dobru volju. Da, dolaze mi sa svojim problemima koje bismo trebali zajednički probati riješiti. Ali to su sve riješive stvari. Stanje plinomjera i plaćanje dugova, nabavka namirnica, tumačenje Istanbulske konvencije, neslaganje u obitelji... ma tko toga nema i sam? No, dogode se tako onda neke stvari koje ih ozbiljno uzdrmaju. Tada kad se razotkriju, ja imam mali, ali ozbiljni uvid kako je to biti gluhoslijep. Ne samo na čas zatvoriti oči i poklopiti se po ušima. Nego živjeti tako u svim porama društva slabo primjetljiv, slabo utjecaja, nemoćan. Sjetim se onih priča iz lova da kada životinja padne u zamku, a klopka joj čvrsto drži nogu, ona je sama sebi odgrize radi slobode. Moji gluhoslijepi ne mogu se maknuti iz svoje zamke. Ali grizu! Grizu sebe iznutra. Grizu svoju dušu. Padaju u malodušnost, ljutnju, depresiju, agresiju. Čovjek zarobljen iznutra. Još je Helen Keller rekla da gluhoća odvaja čovjeka od čovjeka, sljepoća odvaja čovjeka od stvari, a gluhoslijepoća vodi u izolaciju jer te izdvaja od svega. Kada radim s njima, kada ih vidim takve, čini mi se da mogu dati svoje cijelo srce i dušu, a neću nikome pomoći. Njima je to samo kap u moru. U tih 24 h petka Jelena je bila samo sat vremena u tome. A oni su u tom već godinama i bit će još godinama. Svatko teži ipak naći sreću u svome životu i boriti se za nju. Oni vraćaju dio svoje snage, prolaze kroz dan, dva, i opet prilaze meni s problemom kosilice kakav možemo imati i vi i ja. Organiziram servis, majstora i budem sretna jer sam nešto učinila. Budu sretni i oni. Opuste se, nasmiješe, našale. Odu doma i tamo nastavljaju biti - sami.
Baš mi je bilo teško taj petak. Slijedio je vikend. Sa svojom obitelji otišla sam na izlet. Išli smo u Selce na kupanje. Otišli smo i na Pag, na Zrće, obići nam dragu osobu koja tamo radi kao sezonac. Čudili se tom karnevalu, cirkusu. Uskoro će biti hip-hop festival. Komentirali smo između sebe te ljude, raspravljali. Svakoga je nešto drugo dojmilo. U ponedjeljak se vraćam oporavljena. Krećem raditi svoj posao. Na kraju dana imam osjećaj svrhovitosti. Ni ne mislim da bi takav vikend okružen dragim ljudima, na egzotičnim mjestima, u zanimljivim situacijama, a koje si proživio u zajedništvu i bogatstvu komunikacije, mojim korisnicima bio poput isječka iz knjige “Alisa u zemlji čudesa”. Nevjerojatan!! I ja sam dobro. Potom razgovaram s kolegicom. Vidim da je ona sada u fazi kad je toliko uvučena u život gluhoslijepih iz kojih ih ne može izvući van. Sad je to njena frustracija. Savjetujem joj da razluči koliko doista može pomoći i što je sve domena njenog posla. Da se ne istroši, da ne izgori. A mi smo u tome vrlo mali dio svoga vremena! Jer i naš posao ima puno administracije, puno novih informacija, razgovora s kolegama, svega onoga što te otvara svijetu. Planetu gluhoslijepih priđemo kao neka kometa samo po rubu orbite. Unesemo, nadam se, nekog pozitivnog stresa u njihov život, pa se sklonimo na sigurno. Njima ostaje da se grizu sa svojim bijesovima i testiraju svoje karaktere do neslućene mjere. Molim, stoga, odvojite 15 min. i vi pa pogledajte filmić u nastavku. Hvala!
Nema komentara:
Objavi komentar