utorak, 5. prosinca 2017.

Poraz (ne) pobjeđuje strah

Sloboština - Neki se ljudi i suviše brzo i lako pomire s porazom i odustaju od svojih nakana koje su imali na početku. Toliko ih taj poraz istroši da izgube volju i obeshrabreni dignu ruke od svega.

Nakon niza pokušaja odustaju rečenicom :“Nije to za mene“.

Nižu se zatim brojni osjećaji manjka samopouzdanja i u sljedećim pokušajima nekih drugih ciljeva. Odustajanje u svakom slučaju donosi novi način ponašanja prema budućim izazovima koji nam ne ide u prilog. Ponekad je možda potrebno odustajanje ostaviti na standbyu, samo kako bismo dobili na vremenu koje će nam smiriti i usporiti misli. Tako osvježeni moći ćemo kasnije s novim idejama nastaviti tamo gdje smo stali. Tada to nije odustajanje. Nove mogućnosti otvaraju se same, a blokade nestaju.

Hrabrost se može očitovati na mnogo načina, no prvi i pravi je priznavanje vlastite poraženosti. A, nakon toga potrebno je nastaviti i unatoč tome. Sve to može biti popraćeno velikom vrtoglavicom uzavrelog mozga u nastojanju da se vratimo natrag na tračnice našeg kolosjeka iz kojeg smo iskočili. Počinje unutrašnja borba, previranje i osjećaj dubokog straha.

„Mogu li ja to?“

„Jesam li ja dobar koliko mislim da jesam?“

„Ili se samo zavaravam?“

Misli straha ili nečega drugog općenito su jake utoliko koliko su brze. Kada imate ideju koja je fenomenalna, misli vam toliko brzo idu da imate potrebu ih zapisati kako ne bi pobjegle. Ako to ne učinite, već za nekog vremena ćete sve zaboraviti.

Ista situacija se događa i u slučaju negativnih misli, misli straha. Samo ih usporite i one gube svoju jačinu. Zamislite da držite ručnu kočnicu i sjedite na mjestu vozača u autu. One više neće biti tolikog intenziteta kao prije, a vama će pružiti mogućnost da se odmorite i dozvolite da u nastale rupe uđu neke nove misli.

To vam je kao burn-out / unutrašnje sagorijevanje. Zato kažu poslodavci da je tada potreban jedan malo intenzivniji odmor.

Strah , zapravo nikada nije razlog, on je samo opravdanje za odustajanje. Kada hrabar čovjek osjeti strah, on to priznaje, no unatoč svemu, ide dalje. Samo naprijed i glumite da vas nije strah.

Sjećam se jednog filma u kojem djevojka mladića s fenomenalnim glasom, a još ujedno i kantautorica, imala je strah od nastupa u javnosti. Dok su se družili shvatio je kao nema straha kada je u mraku i ne vidi publiku. Na nastupu u velikoj dvorani, ponovno je zablokirala i on je zamolio majstore rasvjete da priguše svjetla. Njezin strah je nestao i ona je otpjevala najbolje do sada. Pred kraj izvedbe svjetla su se polako, vrlo polako pojačavala i ona je bila veoma sretna na tom svom poduhvatu.

Ako čekamo savršen trenutak i da će sve biti po planu nikada se nećemo uspeti visokim planinama.

Malim sitnim, gotovo mravljim koracima, uštipnuti pokoji trenutak vlastitog napretka veći je uspjeh prije pravog zamaha kojeg smo priželjkivali u početku.

Razmislite , da li u startu želite zalogaj veći nego ga možete pojesti. Kvalitetnije je jesti u manjim zalogajima.

Više možete tada uživati u hrani i biti svjesniji svih njezinih okusa. Nakon ovakvog kvalitetnog hranjenja možete mirnije ocijeniti želite li još ili ne.

Što mislite o tome?