petak, 12. svibnja 2017.

Nedostatak osjetila - doživljaj potpun posjeta Floraartu

Remetinečki GajOvog tjedna posjetili smo Floraart na Bundeku. Srećom piknuli smo u suh i djelomično sunčan dan. Da smo odgodili prvobitni plan, već bi prošla izložba do reorganizacije dok uspijemo kontaktirati sa svim gluhoslijepim osobama i organizirati im dovoljan broj ljudi za pratnju po principu 1 na 1.

Okupili smo se svi na glavnom kolodvoru. U gradu imamo par uvježbanih mjesta okupljanja na koja poneki/većina mogu doći sami te ih tamo preuzmu intervenori za dalje. Gluhoslijepim osobama većinom ne možemo reći- nađemo se na stanici autobusa Bundek u smjeru grada. To je isto kao da kažemo “nađemo se na svemirskoj postaji 7 u smjeru Jupitera”. Prvo je pitanje kako bi sami do tamo došli, a zatim kako bi se sami u slučaju nepredviđenih okolnosti, sami od tamo vratili. Nepredviđene okolnosti su sve! Zbune te orijentiri pa kreneš desno umjesto lijevo, ravno umjesto skreneš, ne poznaješ svoga intervenora još, uspaničariš se što ga još nema, kreneš par minuta prije dogovorenog vremena sam dalje, intervenor te ne može uočiti jer nisi na dogovorenom mjestu, uspaničariš se na križanju, veliko je, ne poznaš ga, hrpa je ljudi oko tebe, a dodiruju te ne samo ramenima nego i po nogama, percipiraš li da su to vrećice s biljem? Onda projuri biciklist, iznenadi te, nastavljaš s još većim oprezom, možda je biciklista još, popikavaš se i užasno ti je neugodno jer dok se koncentriraš svojim oštećenim vidom gledati pred sebe ne percipiraš na nižoj razini djecu koju roditelji vode za ruke, dječja kolica ili pse. Glava te počne boljeti od tolikog naprezanja očiju, a sluh-ono što možda i čuješ je sada kakofonija, metež… ne, ne,ne!

Nalazimo se na glavnom kolodvoru kod konja. Puno je prostora oko nas. Volonteri se malo raštrkaju okolo da nije ipak netko s druge strane pruge pa shvatio da se nalazimo kod sata, ili kod stepenica za Importanne ili na izlazu iz pothodnika. Kad saberemo sve koji su se najavili doći, krećemo. Idemo skupa do busa. U busu pogledam na sat. 10:30 je. Okupljanje je bilo dogovoreno u 10h. Intervenori dolaze minimalno 15min ranije. Neki gluhoslijepi još i ranije. Ne odlazimo s mjesta dogovora dok i zadnji prijavljeni ne stigne. Prošlo je dakle minimalno 45min da krenemo. I to je uobičajeno tako.

Dalje se brže krećemo jer su svi članovi upareni s intervenorima. Prepuštamo se obilasku i vještini opisivanja okoline te primjećivanju zanimljivih detalja intervenora koji pokušava približiti izložbu svome korisniku. Neki stvarno vole cvijeće, nekome su dojmljivi ti detalji, mnogima je ipak najvažnije biti vani, u žiži događanja, kretati se sigurno, a zatim sjesti na kavu. Da, sjesti na kavu!

Gluhoslijepi jako vole kad im je intervenor na raspolaganju za priču. Koliko god se trudili usmjeriti ih jedne na druge neka pričaju međusobno, razmjenjuju iskustva, oni se opet “love” svog intervenora. Zašto? Videća i čujuća osoba je uvijek zanimljivija, puna priča, profesionalna pa te sluša sa zanimanjem. Drugi gluhoslijepi su im dosadni.  Situacija s gluhima nije takva - oni se jako drže jedni drugih, aktivni su, puni novih doživljaja, znakuju-ruke samo lete po zraku. Slijepi također, povezani su diljem Lijepe naše a i šire preko društvenih mreža. O Floraartu pričat će onima u Drnišu, Dalju, Daruvaru i tako dalje. Ali gluhoslijepi neće. Neće to mnogokome doma moći ispričati. Niti će im drugi gluhoslijepi prenesti svoje poruke što se njima događa doma. Zato se sada love tog intervenora. Hoće mu pričati, hoće njegove priče.

I kad su u takvom pozitivnom naboju sve ostalo im se čini fascinantno. Moj korisnik se oduševio puranu u sanduku. Joj, ajme, zamisli! A onda je rekao da doma ima dva. Zašto je ovaj na Bundeku čudo? Zbog konteksta!

Na povratku do glavnog kolodvora komentirao mi je, nabrajao, kakve divne doživljaje je prošao danas: puno smo hodali, šetali i šetali, lijep park, cvijeće okolo, dugački nizovi štandova, upiknuo sam se na kaktus, bili smo na kavi, lijepo smo pričali, koka u kavezu je snijela jaje i stvarno su mali konji bili tamo, a postoje još i manji!

I samo da vam još ovo kažem- Marica je trčala uz svog intervenora na bus, po zemljanom terenu !!! Kad ste vi zadnji put skakali bungee jumping?