Okupili smo se svi na glavnom kolodvoru. U gradu imamo par
uvježbanih mjesta okupljanja na koja poneki/većina mogu doći sami te ih tamo
preuzmu intervenori za dalje. Gluhoslijepim osobama većinom ne možemo reći-
nađemo se na stanici autobusa Bundek u smjeru grada. To je isto kao da kažemo
“nađemo se na svemirskoj postaji 7 u smjeru Jupitera”. Prvo je pitanje kako bi
sami do tamo došli, a zatim kako bi se sami u slučaju nepredviđenih okolnosti,
sami od tamo vratili. Nepredviđene okolnosti su sve! Zbune te orijentiri pa
kreneš desno umjesto lijevo, ravno umjesto skreneš, ne poznaješ svoga
intervenora još, uspaničariš se što ga još nema, kreneš par minuta prije
dogovorenog vremena sam dalje, intervenor te ne može uočiti jer nisi na
dogovorenom mjestu, uspaničariš se na križanju, veliko je, ne poznaš ga, hrpa
je ljudi oko tebe, a dodiruju te ne samo ramenima nego i po nogama, percipiraš
li da su to vrećice s biljem? Onda projuri biciklist, iznenadi te, nastavljaš s
još većim oprezom, možda je biciklista još, popikavaš se i užasno ti je
neugodno jer dok se koncentriraš svojim oštećenim vidom gledati pred sebe ne
percipiraš na nižoj razini djecu koju roditelji vode za ruke, dječja kolica ili
pse. Glava te počne boljeti od tolikog naprezanja očiju, a sluh-ono što možda i
čuješ je sada kakofonija, metež… ne, ne,ne!
Nalazimo se na glavnom kolodvoru kod konja. Puno je prostora oko
nas. Volonteri se malo raštrkaju okolo da nije ipak netko s druge strane pruge
pa shvatio da se nalazimo kod sata, ili kod stepenica za Importanne ili na
izlazu iz pothodnika. Kad saberemo sve koji su se najavili doći, krećemo. Idemo
skupa do busa. U busu pogledam na sat. 10:30 je. Okupljanje je bilo dogovoreno
u 10h. Intervenori dolaze minimalno 15min ranije. Neki gluhoslijepi još i
ranije. Ne odlazimo s mjesta dogovora dok i zadnji prijavljeni ne stigne.
Prošlo je dakle minimalno 45min da krenemo. I to je uobičajeno tako.
Dalje se brže krećemo jer su svi članovi upareni s intervenorima.
Prepuštamo se obilasku i vještini opisivanja okoline te primjećivanju
zanimljivih detalja intervenora koji pokušava približiti izložbu svome
korisniku. Neki stvarno vole cvijeće, nekome su dojmljivi ti detalji, mnogima
je ipak najvažnije biti vani, u žiži događanja, kretati se sigurno, a zatim
sjesti na kavu. Da, sjesti na kavu!
Gluhoslijepi jako vole kad im je intervenor na raspolaganju za
priču. Koliko god se trudili usmjeriti ih jedne na druge neka pričaju
međusobno, razmjenjuju iskustva, oni se opet “love” svog intervenora. Zašto?
Videća i čujuća osoba je uvijek zanimljivija, puna priča, profesionalna pa te
sluša sa zanimanjem. Drugi gluhoslijepi su im dosadni. Situacija s gluhima nije takva - oni se jako
drže jedni drugih, aktivni su, puni novih doživljaja, znakuju-ruke samo lete po
zraku. Slijepi također, povezani su diljem Lijepe naše a i šire preko
društvenih mreža. O Floraartu pričat će onima u Drnišu, Dalju, Daruvaru i tako
dalje. Ali gluhoslijepi neće. Neće to mnogokome doma moći ispričati. Niti će im
drugi gluhoslijepi prenesti svoje poruke što se njima događa doma. Zato se sada
love tog intervenora. Hoće mu pričati, hoće njegove priče.
I kad su u takvom pozitivnom naboju sve ostalo im se čini
fascinantno. Moj korisnik se oduševio puranu u sanduku. Joj, ajme, zamisli! A
onda je rekao da doma ima dva. Zašto je ovaj na Bundeku čudo? Zbog konteksta!
