Crtice moga tjedna

Remetinečki Gaj - ...učimo plesati folklor. Skupilo nas se u kolu svih mogućnosti vida i sluha. Od jednog potpuno gluhoslijepog do mene s normalnim vidom i sluhom. Složit ćemo koreografiju, s našom voditeljicom Ivom, jednog gluhoslijepog kola. Trajat će 2 minute. Mi ga vježbamo i vježbamo. Počeli smo od držanja za ruke i hodanja istim korakom. Teško. Što znači nekome tko ne čuje ritam više ljudi kad samo zna onaj svog krvotoka. Što mu znači ljepota istovremenog pokreta koja podsjeća na cvijet. Ipak, velika je volja za dolaskom naših plesača. Mentalna gimnastika. Mijenjanje obrazaca osnovnog kretanja, držanje za ruke svakog u kolu. Pripadati i učiti!

Ne mogu baš povući paralelu jer nemam veliki uzorak, ali u našoj plesnoj grupi, tko više vidi se više i smije. Zabavno je doživjeti nas kao nespretne mlade žirafe koje tek uče hodati. Gluhi se smiju, glas puštaju, ciče, ne kontroliraju ga. Puno veselja mi to odaje. Što je vid lošiji, to se plesači manje smiju. Zatvoreni u svome svijetu opet ne pripadaju skupini i ne vesele ih pokreti drugih.Uče studiozno pokrete primjerenije vojnoj vježbi. Taj potpuno gluhoslijepi plesač nije se ni jednom osmjehnuo!! Na kraju kad je odlazio, pričao mi je o majstorima za kuću i sve što još treba popraviti. Počeo mi je detaljno opisivati kako sanirati zid. Prvo ostrugati, premazati... Začuđeno sam ga pitala, zar će on to sam obaviti? I tad se nasmijao, ponosno. Naravno, sam ću.

...moja korisnica koja osim gluhosljepoće (slabovidnost, nagluhost) ima i dodatnih oštećenja, a operacija lijevog oka nije dobro uspjela, i svašta nešto tako u životu, mi kaže - najstresnije u životu mi je mijenjati slušni aparat. Kako? Dobit ćeš novi i bolji? Čudim se ja. Objašnjava mi kako svaki aparat daje svoj zvuk. Ja čujem auto i ona čuje auto. Ali, ti zvukovi nisu isti. Mi imamo svoje zvučne mape u umu. Novi aparat je izbezumi. Mora graditi ispočetka svoju zvučnu mapu. Užasavajuće je od prvog koraka s njim, izlaska u hodnik, na ulicu, u promet, među ljude. Stari ima 6 godina. Drži ga se kao pijan plota. Upozorili su je stručnjaci kako je krajnje vrijeme da uzme novi. Tehnologija napreduje, njen sluh slabi. Ubrzano će gubiti sposobnost da se uspije navikavati na nove aparate i preostale zvukove. Jesam li spomenula da je operacija vida na lijevom oku pošla po zlu? Desno je krizno. I sad dirati ga ili ne?

...prihvatiti sebe i svoja ograničenja je teško. Zašto se sramimo tjelesnih nedostataka. Bilo čega što nismo sami birali? Ali, opet je tako. Imamo edukacije po školama. Djeci pričamo o gluhosljepoći. Sa mnom ide gluhoslijepi dečko. Nagluh, slabovidan. Može se samostalno kretati, može artikulirano govoriti. Može djeci ispričati kako je to biti gluhoslijep. Priča im generalno, nabraja činjenice. Ja bih htjela da ispriča što više „anegdota“ iz života. Što znači imati tunelski vid (probajte promatrati svijet kroz slamke) i sluh kojim možeš čuti glas (i zapravo nikad ne znaš koliko toga nisi čuo). Te anegdote su u biti nespretnosti, ono što je pošlo po zlu. Mislila sam da će tako djeca bolje shvatiti povezanost sa svakodnevnim životom. On mi je rekao da mu je teško tako pričati o sebi. Razumjela sam. Iznenada sam razumjela. Cilj nam je svima brže, više, jače. Kako onda sebe diskreditirati?

...“vid sam naglo počeo gubiti. Kad sam postao roditelj bio sam već slijep. Supruga je visoko slabovitna. Premotati malca nije bilo uopće teško. Cijelog ga staviš pod tuš i siguran si da je guza čista. Ali nahraniti ga je bila prava muka. Gdje su ta usta?“

...iz lista Dodir (II./2018.) čitam intervju s Mladenom: „Za vrijeme rehabilitacije u Zagrebu, kad me psihologinja počela ispitivati o mome životu, ja sam rekao da sam dobro, a ona bi na to: Mladene, ti ne znaš ni sam koliko je tebi teško- ne vidiš, ne čuješ dobro, imaš problema s ravnotežom, motorikom...Kakvih problema još trebaš imati da bi mislio da ti je teško? Odgovorio sam joj da ne znam. Ja sam naučio živjeti s tim problemima. Ali, da je moj život film, zvao bi se Nemoguća misija“