.

subota, 15. rujna 2018.

Tko je kompetentan za baviti se kronično oboljelim gluhoslijepima


Novi Zagreb - Dok god gluhoslijepa osoba održava primjereno svoje zdravlje, uspijeva rješavati ambulantno svoje bolesti, sustav funkcionira. No, kad se zahtjeva dugotrajnije stacionarno lječenje, posebice psihijatrijske naravi, ne postoji baš kompetentnih osoba za to.
Ustanove, specijalisti, kazuju da ne mogu zbrinuti gluhoslijepu osobu zbog komunikacijskih razloga (još bi mogli da su “samo” gluhi ili slijepi) te da je na Udrugi koja ima ljude obučene za komunikaciju s njima preuzeti njihove terapije. No, ni jedan od nas koji smo zaposleni u Savezu i svih 5 lokalnih udruga nije psihijatar, fizijatar…doktor nikakve grane medicine. Kako da mi to preuzmemo?? I koji je to veliki pritisak na nas, udruge, kad “prof.mr.dr.žr.br” ili bolnica kažu- vi to trebate preuzeti!

Evo nekoliko primjera:

Muškarac srednje dobi. Dugogodišnji problemi s alkoholom. U udruzi animiran sudjelovati na raznim aktiovnostima. Tijekom kojih ne može piti, naravno. No, ne možemo s njime biti 24 sata. Dugo vremena smo s njime pripremali teren da osvjesti svoj problem s alkoholom. U čemu nismo baš uspjeli. No, prisrtao je u pratnji prevoditelja otići na lječenje u jednu zagrebačku bolnicu. Na prvom sastanku psihijatar je rekao kako ga ne može primiti ni jedna psihijatrija na lječenje od alkoholizma. Ni s prevoditeljem. S njime se ne može tako raditi. Ta komunikacija je dugotrajna. Grupna terapija ne dolazi u obzir. Rekao je da se mi potrudimo i govorimo mu, pritisnemo ga da ostavi alkohol. Je li to posao prevoditelja? Je li prevoditelj kompetentan za to?
Zamislite načas da se radi o Fincu s prevoditeljem na finski. Kome će pasti na pamet da prevoditelja zaduži za lječenje?

Braća s progresivnom bolesti kralježnice. Dobili su uputnicu za toplice. Moj zadatak je da ju predajem u ustanove i organiziram im odlalzak tamo. Tražim one toplice s najmanjim listama čekanja. No, čim kažem da se radi o dvoje gluhoslijepih, stižu odbijenice. Razlog: nemamo ljudi za baviti se s njima. Mogu doći s prevoditeljima, ali tada sami snose troškove za prevoditelje. HZZO ne pokriva taj trošak. Koliko novaca može skupiti osoba s osobnom invalidninom? Za platiti 4 tjedna smještaja i satnice 4 prevoditelja. Da 4 prevoditelja. Jer na svaku gluhoslijepu osobu ide jedan prevoditelj, a za rad od 7-22h trebaju biti dvoje po osobi. Varaždinske toplice su ih primili bez prevoditelja. Imaju zaposlenika koji može doći do sobe i povesti pacijenta na terapiju pa vratiti. Sve periode između toga, nije njihova briga. Neka leže i miruju bez informacija iz vanjskog svijeta (vanjski svijet je onaj izvan tvog tijela). Priviknut će se braća na ideju jer su dobili termin za dvije godine.

Pedesetogodišnjakinja sa shizofrenijom. Godinama je ustanove odbijaju primiti. Osim psihičke bolesti ima gluhosljepoću i amputiranu nogu. Tko će se s njome baviti? Previše posla. No, postala je opasna za sebe i okolinu. Više država nije imala izbora. Smještena je u dom. U domu ne sudjeluje ni u jednoj nemedikamentnoj terapiji jer se ne znaju s njome ophoditi. Sediraju je da što više spava i miruje. Voljela je kuhati, šetati, crtati s ostacima svoga vida, raditi keramiku… nebitno. Nema joj tko objasniti kako i što.



Primjer dobre prakse: Iz Specijalističke ordinacije obiteljske medicine u Samoboru Ivica Cvetković, dr . med i medicinska sestra Marija upisali su prije nekoliko godina tečaj hrvatskog znakovnog jezika jer su imali među pacijentima 1 gluhu osobu. Kroz tečaj zainteresirali su se za volontiranje u Udruzi gluhoslijepih te su održavali zdravstvene edukacije za korisnike i uveseljavali nas za blagdane. Rade i dalje na senzibilizaciji svoje okoline o problematici gluhosljepoće. Postoji još nekoliko svjetlih primjera ljudi iz medicinske struke koji su prošli tečaj hrvatskog znakovnog jezika. HVALA SVAKOM OD NJIH!!



Još jedna gospođa. Čudo jedno. Da je tolika upornost u bilo kojoj zdravoj osobi, konstruktivno usmjerena, ta bi osoba zavladala vrhom bilo koje izabrane discipline. A naša prvakinja je vrlo uspješna da radi nje učestalo izlaze na teren hitna, policija i vatrogasci. Općina, banka, gradsko komunalo, kolodvor, ma koja god ustanova koju nazovem pitati u vezi nje pa počnem: “ Zovem iz udruge gluhoslijepih, imamo korisnicu na vašem području”, prekidaju me sa: “Znamo o kome se radi. Bila je tu nedavno i radila nerede. Pozvali smo zaštitare. Ne možemo za gospođu učiniti više nego što činimo”

Zadnja prisilna hospitalizacija na psihijatriji, iz otpusnog pisma citiram: ” iz prijemnog zapisa… pacijenticu na odjel dovode ekipa hitne medicinske pomoći u pratnji dvojice policajaca…uznemirava susjedstvo…pacijenticu znamo-i to jako dobro- iz tri ranije hospitalizacije…uvijeti dolaska nam otežavaju da je olako pustimo doma…Psihijatrija ne može ponuditi ništa specifičnoga”
A tko može liječiti psihički oboljele gluhoslijepe osobe?

I crtica za kraj: Za Nacionalnu zakladu za razvoj civilnoga društva s kojom puno surađujemo, financira nam projekte, pomislili bismo kako su dovoljno senzibilizirani. Slave godišnjicu i pozivaju po jednog predstavnika iz svake organizacije. Financiraju dio troškova. Šaljem upit iz naše Udruge: što je s prevoditeljem za gluhoslijepog predstavnika? Primili su upit i zamolili da čekam. Nisu razmišljali o tome, moraju provjeriti. Odobrili su, pod istim uvjetima, da uz gluhoslijepu osobu putuje i prevoditelj. Senzibilizirani jesu, ali ni takvi ne uzimaju pod normalno, odmah, uvijete za inkluzivno uključivanje gluhoslijepe osobe u društvo.

Nema komentara:

Objavi komentar