Novi Zagreb - Dok god
gluhoslijepa osoba održava primjereno svoje zdravlje, uspijeva rješavati
ambulantno svoje bolesti, sustav funkcionira. No, kad se zahtjeva dugotrajnije
stacionarno lječenje, posebice psihijatrijske naravi, ne postoji baš kompetentnih
osoba za to.
Ustanove,
specijalisti, kazuju da ne mogu zbrinuti gluhoslijepu osobu zbog
komunikacijskih razloga (još bi mogli da su “samo” gluhi ili slijepi) te da je
na Udrugi koja ima ljude obučene za komunikaciju s njima preuzeti njihove
terapije. No, ni jedan od nas koji smo zaposleni u Savezu i svih 5 lokalnih
udruga nije psihijatar, fizijatar…doktor nikakve grane medicine. Kako da mi to
preuzmemo?? I koji je to veliki pritisak na nas, udruge, kad “prof.mr.dr.žr.br”
ili bolnica kažu- vi to trebate preuzeti!
Evo nekoliko
primjera:
Muškarac
srednje dobi. Dugogodišnji problemi s alkoholom. U udruzi animiran sudjelovati
na raznim aktiovnostima. Tijekom kojih ne može piti, naravno. No, ne možemo s
njime biti 24 sata. Dugo vremena smo s njime pripremali teren da osvjesti svoj
problem s alkoholom. U čemu nismo baš uspjeli. No, prisrtao je u pratnji
prevoditelja otići na lječenje u jednu zagrebačku bolnicu. Na prvom sastanku
psihijatar je rekao kako ga ne može primiti ni jedna psihijatrija na lječenje
od alkoholizma. Ni s prevoditeljem. S njime se ne može tako raditi. Ta
komunikacija je dugotrajna. Grupna terapija ne dolazi u obzir. Rekao je da se
mi potrudimo i govorimo mu, pritisnemo ga da ostavi alkohol. Je li to posao
prevoditelja? Je li prevoditelj kompetentan za to?
Zamislite
načas da se radi o Fincu s prevoditeljem na finski. Kome će pasti na pamet da
prevoditelja zaduži za lječenje?
Braća s
progresivnom bolesti kralježnice. Dobili su uputnicu za toplice. Moj zadatak je
da ju predajem u ustanove i organiziram im odlalzak tamo. Tražim one toplice s
najmanjim listama čekanja. No, čim kažem da se radi o dvoje gluhoslijepih,
stižu odbijenice. Razlog: nemamo ljudi za baviti se s njima. Mogu doći s prevoditeljima,
ali tada sami snose troškove za prevoditelje. HZZO ne pokriva taj trošak.
Koliko novaca može skupiti osoba s osobnom invalidninom? Za platiti 4 tjedna
smještaja i satnice 4 prevoditelja. Da 4 prevoditelja. Jer na svaku
gluhoslijepu osobu ide jedan prevoditelj, a za rad od 7-22h trebaju biti dvoje
po osobi. Varaždinske toplice su ih primili bez prevoditelja. Imaju zaposlenika
koji može doći do sobe i povesti pacijenta na terapiju pa vratiti. Sve periode
između toga, nije njihova briga. Neka leže i miruju bez informacija iz vanjskog
svijeta (vanjski svijet je onaj izvan tvog tijela). Priviknut će se braća na
ideju jer su dobili termin za dvije godine.
Pedesetogodišnjakinja
sa shizofrenijom. Godinama je ustanove odbijaju primiti. Osim psihičke bolesti
ima gluhosljepoću i amputiranu nogu. Tko će se s njome baviti? Previše posla.
No, postala je opasna za sebe i okolinu. Više država nije imala izbora.
Smještena je u dom. U domu ne sudjeluje ni u jednoj nemedikamentnoj terapiji
jer se ne znaju s njome ophoditi. Sediraju je da što više spava i miruje.
Voljela je kuhati, šetati, crtati s ostacima svoga vida, raditi keramiku…
nebitno. Nema joj tko objasniti kako i što.
Primjer dobre prakse: Iz Specijalističke
ordinacije obiteljske medicine u Samoboru Ivica Cvetković, dr . med i
medicinska sestra Marija upisali su prije nekoliko godina tečaj hrvatskog znakovnog
jezika jer su imali među pacijentima 1 gluhu osobu. Kroz tečaj zainteresirali
su se za volontiranje u Udruzi gluhoslijepih te su održavali zdravstvene
edukacije za korisnike i uveseljavali nas za blagdane. Rade i dalje na
senzibilizaciji svoje okoline o problematici gluhosljepoće. Postoji još
nekoliko svjetlih primjera ljudi iz medicinske struke
koji su prošli tečaj hrvatskog znakovnog jezika. HVALA SVAKOM OD NJIH!!
Još
jedna gospođa. Čudo jedno. Da je tolika upornost u bilo kojoj zdravoj osobi,
konstruktivno usmjerena, ta bi osoba zavladala vrhom bilo koje izabrane
discipline. A naša prvakinja je vrlo uspješna da radi nje učestalo izlaze na
teren hitna, policija i vatrogasci. Općina, banka, gradsko komunalo, kolodvor,
ma koja god ustanova koju nazovem pitati u vezi nje pa počnem: “ Zovem iz
udruge gluhoslijepih, imamo korisnicu na vašem području”, prekidaju me sa:
“Znamo o kome se radi. Bila je tu nedavno i radila nerede. Pozvali smo
zaštitare. Ne možemo za gospođu učiniti više nego što činimo”
Zadnja
prisilna hospitalizacija na psihijatriji, iz otpusnog pisma citiram: ” iz prijemnog
zapisa… pacijenticu na odjel dovode ekipa hitne medicinske pomoći u pratnji
dvojice policajaca…uznemirava susjedstvo…pacijenticu znamo-i to jako dobro- iz
tri ranije hospitalizacije…uvijeti dolaska nam otežavaju da je olako pustimo
doma…Psihijatrija ne može ponuditi ništa specifičnoga”
A tko
može liječiti psihički oboljele gluhoslijepe osobe?
I crtica
za kraj: Za Nacionalnu zakladu za razvoj civilnoga društva s kojom puno
surađujemo, financira nam projekte, pomislili bismo kako su dovoljno senzibilizirani.
Slave godišnjicu i pozivaju po jednog predstavnika iz svake organizacije.
Financiraju dio troškova. Šaljem upit iz naše Udruge: što je s prevoditeljem za
gluhoslijepog predstavnika? Primili su upit i zamolili da čekam. Nisu
razmišljali o tome, moraju provjeriti. Odobrili su, pod istim uvjetima, da uz
gluhoslijepu osobu putuje i prevoditelj. Senzibilizirani jesu, ali ni takvi ne
uzimaju pod normalno, odmah, uvijete za inkluzivno uključivanje gluhoslijepe
osobe u društvo.
Nema komentara:
Objavi komentar