petak, 2. veljače 2018.

Naši referentni okviri

Novi Zagreb - Teorija referentnih okvira tvrdi da se sve prosudbe i percepcije svijeta oko nas odvijaju unutar referentnih okvira, a taj okvir podrazumijeva osnovnu spoznajnu strukturu koja upravlja percepcijom i reprezentacijom stvarnosti.

Kada to sažmemo i pojednostavimo- percepcija svijeta je onakva kakvog ga ja doživljavam. Imam prilično drugačiju sliku, od mog susjeda, na primjer. A živimo u istom tom svijetu i vremenu i prostoru. Kako je to moguće? Recimo da je taj moj susjed gluhoslijep. Ako taktilno nije došao u kontakt sa mnom, ne postojim.

Neki dan došla nam je studentica sociologije raditi intervjue s gluhoslijepima za potrebe svog diplomskog rada. Za vršila je tečaj znakovnog jezika, jednom u sklopu prakse susrela se s gluhoslijepom osobom i to je to. Nama dolaze brojni studenti tako. Prvi pogled na upitnik, na oblik i strukturu pitanja, mi je razjasnio da ne zna puno o funkcioniranju gluhoslijepih. Njen referentni okvir je zdrave, mlade, obrazovane osobe, senzibilizirane za druge i drugačije. Ali, bez poznavanja njih.

Ispitanik je osoba od 65 godina. Od rođenja gluh, s 24 godine počeo gubiti vid. Postepeno. Sad vidi na razini svjetla i sjene, i to u vrlo uskom vidnom polju. Doktor kaže da nema više zašto dolaziti na kontrolu očiju.

Ona kreće s pitanjima o njegovom životu. Kako provodite dan? Idem na jogu, druženje, keramiku, do dućana i kuham. Hm, ispravljam ga da ne pite kako provodi tjedan, nego jedan običan dan. Odgovara: Sam sam, sam sam, nemam (ljubavnog) para, nemam prijatelja. Ono što mu se nudi u udruzi gluhoslijepih je joga, druženje, keramika. Da li je zadovoljan pristupačnošću grada. Je! Nikud ne ide bez ljudske pratnje, ne čuje ni ne vidi. Misli da je grad prilagođen. On to ne zna i ne zna što to znači. Zvučni semafori, signalizacija u tramvaju. Ne može to koristiti pa stoga za njega ni ne postoji. A udruge gluhih i slijepih? Gluhi imaju aktivnosti navečer. On ne vidi ništa navečer, a i gluhi zaboravljaju da on treba taktilnu komunikaciju jedan na jedan. Kod slijepih ne može nikako. Potpuna komunikacijska barijera.

Da li zadovoljan udrugom gluhoslijepih. Tako-tako. Sve je to isto pa se vrti u krug. Dosadno. Udruga je jedino mjesto u kojem boravi socijalno. Dosadilo je i to.

Da li ste osjetili kad diskriminaciju? Odgovara: Nisam. A diskriminiran je svaki dan bar nekoliko puta!! Zašto tako odgovara? Jer to ne primijeti! Ne primijeti da volonteri izbjegavaju razgovarati s njime i biraju “lakše” korisnike za čavrljanje. A kamoli među ljudima koji ne znaju kamo bi ga uopće svrstali.

A pitanje koje me najviše dojmilo je: mislite li da su drugi ljudi, šira javnost, svjesni problematike gluhosljepoće?. Odgovara: ja razlikujem ljude po visini, kad se držim za nadlakticu (pratnja). Tada procijenim i debljinu. Godine procijenim malo po dlanovima, po teksturi kože (Taktilna komunikacija). Osjetim i da li je prsten na ruci- je li osoba u braku….Ponavljamo pitanje-što mislite koliko šira javnost ima informacija o gluhosljepoći. Odgovor opet kreće s “Ja..”. I tako se vrtimo u krug te on ne dolazi do ideje da nije polazišna točka on. Nego stotine i tisuće drugih. Kako te tisuće vide njega. Zašto? Jer u njegovoj glavi oni počinju nestajati onda kad je s 24 godine uz nedostatak sluha počeo gubiti i vid.