Remetinečki Gaj - Ovih dana moj gluhoslijepi kolega i ja puno
putujemo. U sklopu projekta “Gluhoslijepe osobe i biciklisti zajedno u
pješačkim zonama” obilazimo gradove u kojima su lokalne udruge gluhoslijepih.
Cilj nam je upozoriti bicikliste kako je biti osoba s gluhosljepoćom u prometu.
Biciklisti na par trenutaka stave slušalice za prigušivanje buke i naočale za
simulaciju oštećenja vida na sebe pa se osvrnu malo okolo i probaju nešto
jednostavno kao napisati par riječi na papir. Hm, je li tih par trenutaka
dovoljno za senzibilizaciju? Nije definitivno. Ali, i to je proboj u javnost.
Dovoljno je za početak shvatiti da gluhoslijepe osobe postoje. No, tek
poznavati jednu (ili više njih) duže vremena tjera nas uvidjeti puno aspekata
koja ta ograničenja nameću.
Naše radionice sastoje se od dva djela.
Prvo da se gluhoslijepima objasni pozicija biciklista na nogostupu, a zatim da
se prime prijedlozi i kritike koje naš partner u projektu, Sindikat biciklista,
može usvojiti i djelovati u pravom smjeru prema lokalnim vlastima.
Drugi dio obuhvaća izlazak na ulice gdje se
biciklisti okupljaju te im ponuditi kratku edukaciju. U pravilu, ljudi rado
probaju doživjeti kako je biti oštećenih osjetila.
Kako fotografije govore više od riječi,
pogledajte kako je bilo.
I da, ispričavam se pješaku na kojeg sam
zamalo naletjela biciklom kad je neočekivano promijenio smjer kretanja. Ovaj je
imao slušalice na ušima. Isto tako mogao je biti i samo zamišljen pa opušten u
hodu nogostupom. A što sam ja radila na nogostupu s biciklom? Brinula za svoju
sigurnost jer mi je vožnja trebala biti između tračnica (sa svako toliko prolaskom
tramvaja) i rijeke automobila. Na tom putu nema biciklističke staze.
I zato molimo zajednički i biciklisti i
gluhoslijepi - u gradu smanjite prioritet vožnje automobilima u korist javnom
prijevozu, pješačenju i bicikliranju. Auti nas tada neće tjerati na sve uže
nogostupe da se tiskamo skupa. A učinkovitije ćemo stizati do cilja.
