Osijek - Ovih dana sam,
po tko zna koji puta, čuo jednu izjavu koja me više ne iznenađuje. Jedna
poduzetnica, a bila je to samo jedan u nizu poduzetnika koji mi to već
mjesecima govore, mi je rekla kako ne može pronaći nikoga za rad u njenoj
tvrtki.
Otvorila je restoran i konobara ne može naći, vlasnik jednog hotela ne može naći recepcionara, konobara, kuhara,… nema više ni ostalo davno traženih zanimanja poput zidara, tesara, krovopokrivača, vozača, informatičara… nema kraja nabrajanju. Logična posljedica je nemogućnost rasta gospodarstva, rada na crno, zatvaranja tvrtki i obrta, sve ono što nije dobro ni za jednu državu.
Otvorila je restoran i konobara ne može naći, vlasnik jednog hotela ne može naći recepcionara, konobara, kuhara,… nema više ni ostalo davno traženih zanimanja poput zidara, tesara, krovopokrivača, vozača, informatičara… nema kraja nabrajanju. Logična posljedica je nemogućnost rasta gospodarstva, rada na crno, zatvaranja tvrtki i obrta, sve ono što nije dobro ni za jednu državu.
A što je posebno
zanimljivo nema ni mladih koji su upravo završili svoje škole, maturirali i…
nestali. Kaže mi ona: „37 godina radim restoran imam u austriji, sada sam isti
takav otvorila i u Hrvatskoj. Nisam još naišla na mladog čovjeka koji nije
odmah, prije bilo kakvog razgovora, pitao - Koje mi uvjete dajete da radim vas.
Mislio je na plaću. A ja u Austriji točno znam što želim i koliko mogu platiti
takvu osobu, ali kada vidim zna li on svoj posao raditi“.
Zna li on taj
posao raditi izgleda da kod nas nije važno. Tko je tome najviše doprinijeo, ne
znamo. Roditelji, škola, iseljavanje i odlazak izvan Hrvatske, neisplate
zarađenih plaća, možda društvene mreže, možda je to drukčija generacija,… puno
je možda. Možemo se mi na njih ljutiti,
ali oni znaju što žele. Još samo da i oni znaju što poduzetnici trebaju i žele.
I sve bi bilo lakše. Nije li bolje ostati kod kuće i raditi svoj posao, biti u
istoj državi sa svojim prijateljima, roditeljima, ne stanovati po 5-6 u istoj
sobi, uživati u našoj hrani i prirodi… i još mnogo toga.
Da, na mladima
svijet ostaje. Ali ostaje li on stvarno kada vidimo kako se i jedna i druga
strana ponašaju? Poduzetnici bi željeli radnike koji znaju raditi, ali da malo
uštipnu na plaćama, mladi bi željeli dobre plaće, ali da malo uštipnu na radu.
Naravno nije to pravilo, ali postaje sve jasnije da nema budućnosti mladih ako
ne promijenimo svoje stavove. I poduzetnici, i mladi, i škola i ako država ne
postavi zdravo okruženje, propise,…
Mladi žele širit
svoje horizonte, imati život dostojan čovjeka, svi mi ih u tome trebamo
podržati. Dati im priliku. Moramo im pokazati da sve ovisi o njima. A
poduzetnici trebaju shvatiti da je imperativ uspješnog posla čovjek, čovjek,
čovjek, onaj sa znanjem i pristojno plaćen. Ne biti s figom u džepu. Za uspjeh
je potrebna upornost i snažna volje. Zato zajedno poradimo na čovjeku, na
njegovoj osobnosti koja svima može donijeti koristi. Kako god okrenuli prije
ili kasnije shvatit ćemo da ključ uspjeha motiviran čovjek. Poduzetnici svima,
posebno mladima, trebaju dati priliku i mogućnost da napreduju i da se osjete
korisnima. Svatko u životu ima svoj cilj, ako ga nema to je onda problem. Jer
tada neće biti zadovoljan s onim što radi.
Kada smo u svibnju ove godine nagradili jednu
maturanticu s trogodišnjom školarinom za redovno studiranje na preddiplomskom
stručnom studiju „Ekonomija poduzetništva“ rekla nam je jednu fantastičnu
rečenicu: „Predobar je osjećaj znati da si nešto postigao zbog svojeg truda i
zalaganja“