Kinestetička osjetila
Iako smo znali da idemo u
tzv Hrvatsku pustinju ipak su se iznenadili tolikom pijesku pod nogama. Noge su
gazile neravnu, klizavu površinu, izmicale se…. Izazov veći nego što mislite.
Uslijed oštećenja vida i sluha ni ravnoteža nije stabilna. Pa dok se na ravnom
terenu, predvidivom rasponu stepenica, rampi ili sličnim terenima po gradu
krećemo vrlo uhodano: intervenor i korisnik, sada je bio izazov za oboje. Ne
toliko da bi bauljali i padali nego da su ih poslije boljeli mišići nogu koje
slabo koriste. Gluhosljepoća nije samo problem vida i sluha, nego cijelog niza
posljedičnih veza. Oprez u kretanju stvara obrasce kretanja. Pojedine
mikroskupine mišića rade više tj.manje. Često se razvija kifoza kod osoba
oštećena vida koje nastoje biti i dalje brze i učinkovite u kretanju. Hodajući
ramena poguraju naprijed kako bi se pri sudaranju s predmetima zaštitila prsa
pri čemu se razvija spomenuta deformacija (i ostale vezane uz držanje tijela
češće nego kod videćih osoba).
Osjet topline
A baš je bilo ugrijalo.
Razgled je bio u podne. Dan bez oblačka. Sunce grije “sa svih strana”. Mnogi su
krenuli kao u šetnju pa nisu imali bočice s vodom. Zdravlje nam nije bilo
ugroženo, ali odlično za uživjeti se u pustinju. Uh, i obavezna boja odjeće za
prevoditelje je crna. Jer čini najbolji kontrast za ruke kojima se znakuje. A i
položaj prevoditelja u prostoru je najjasniji jer su boje unutarnjih prostorija
obično bijele/svijetle te se krećemo vani najčešće po danu. Onome tko ima malo
vida, svaka pomoć da jasnije vidi je vrlo važna.
Vid
Je svima bio otežan uz to
bliješteće sunce. Radi važnosti ekspresije lica u znakovnom jeziku prevoditelji
ne bi trebali nositi sunčane naočale (kao ni kosu koja prekriva lice, muški
bradu i sl) no, u ekstremnijim uvjetima dolazi do procjene omjera štete i
koristi.
Um
Centar svega, pratili smo
objašnjenja stručnog voditelja kako je nastala naša pustinja. Uloga u
prapovijesti i povijesti, geografske, botaničke, zoološke i antropološke zanimljivosti.
Meni je bilo vrlo zanimljivo. Kao prevoditelj moram pažljivo poslušati sve što
vodič kaže, razmisliti o tome te prevesti na znakovni- brzinom da se prijevod
odvija simultano. Ipak sam zadržala svoje pravo da zaustavim govornika kada mi
je potrebno više vremena za prijevod ili kad mi treba ponoviti nešto rečeno.
Imali smo za vodiča 25-godišnjaka koji je već na doktorskom studiju. On je imao
pred sobom skupinu ljudi koja je u prosjeku daaavno bila u srednjoj školi.
Vodič je par puta rekao: “..kao što se sjećamo iz srednje škole…” Mi se nismo
sjećali iz srednje škole, on je.
Dodir
Nakon rezervata išli smo
pogledati novu atrakciju Đurđevca- deve. I tamo su nam ljubazni timaritelji
pričali zanimljivosti. No, ipak je atraktivnije bilo maziti i češkati deve.
Hraniti je kad nam slinavim ustima uzme mrkvu iz ruke. Obostrano uživanje deva
i ljudi. Malo je manji užitak je bila koja slinava pusa, ali zabavno svakako.
Imaju magarčiće, kozice. Još krzna za opipati. Dojam su produbile timariteljeve
riječi kako su deve izvrsni prijenosnici emocija. Imaju li nervozne ljude pred
sobom i same će se tako ponašati. Sada su bile mile i drage!
Okus
Prvo šetnja i edukacija,
a onda ručak. Tada svaki ručak dobro sjedne. Mljac! Kad sam dogovarala meni za
nas, prvo sam čula ponudu, a onda s vlasnicom restorana raspravila koje od tih
jela se najlakše jede. Osobi koja ne vidi i ne čuje jelo u javnosti treba biti
servirano tako da ga što lakše može uloviti vilicom/žlicom uz diskretne dodire
prstima da se ne zamaže (prvo prste a onda sljedeće što njima dirne: hlače,
bradu, čašu..). Ne možemo joj šapnuti dok drži vilicu i nož da je njoka npr. na
lijevoj strani tanjura. Osoba bi trebala pustiti pribor i primiti
prevoditeljeve ruke za znakovanje. Ili pak prevoditelj diskretno pomakne ruku
svog korisnika. No, da bi bilo što manje situacija asistiranja pri jelu u
javnosti jer jelo treba jesti u miru, unaprijed predvidimo takve situacije.
Špagete s umacima izbjegavamo, grašak…probajte se igrati te bez vida pojesti
svoj obrok.
Ljubav
Nema komentara:
Objavi komentar