Polako i opušteno

Novi Zagreb - Neki sam dan razgovarala s jednom osobom koja nije u cijelosti zadovoljna sa sobom. Napravila je neke korake u životu koji joj se sada ne sviđaju i potonula je duhom. Već duže vrijeme je u mislećem balonu, kako bih ga ja nazvala , iz kojeg se teško izlazi.

Vrlo je nesretna situacijom u kojoj se nalazi i vrlo tiha, govoreći da vjerojatno mora ispaštat zbog svojih grijeha. Ponavlja, da se tu tako i tako više ništa ne može.

Vrlo mi je tužno čuti takve izjave od ljudi. Tužne su i ništa više. Najtužnije mi izgleda kada takvim riječima ljudi krenu prema sebi.

Svatko ima pravo na radost, sreću i prekrasne trenutke. Gdje piše i u kojoj knjizi, zakonu ili pravilu da čovjek mora ispaštat. Neki kažu da nose križ, grijehe svojih predaka, spominju karmu i slično. Onaj koji je shvatio da je pogriješio tek ima dobru šansu za oporavkom , no onaj koji nije ostaje u svome mislećem balonu.

Osoba s kojom sam razgovarala također ponavlja riječi koje čujem i od mnogih drugih,a glasi ...da sam bar znala...

Dok ne napraviš ne znaš i nitko ne zna. Oplakivati takvu situaciju je gubitak vremena kojeg bi mogli iskoristiti za novi start i nove mogućnosti kojih tako mnogo ima.

I sama sam prošla i još uvijek prolazim nebrojeno ispravnih i neispravnih koraka. One loše zovemo greške,a dobre uzimamo zdravo za gotovo. Dajmo im naziv uspjeh. Nazovimo uspjehom svaki naš dan u kojem smo bili sretni. Nazovimo uspjehom svaki trenutak u kojem smo nekog nasmijali ili pohvalili. Da, to je naš uspjeh. Ne mjeri se uspjeh ako te šef pohvali ili ako ti netko nešto pokloni.

Uspjeh je svaki i najmanji trenutak u kojem si  s ciljem učinio dobro sebi i drugima. Kad nešto činimo,činimo to automatski, bez razmišljanja. To nije kvalitetno i dobro za nas.  Upitajmo se prije nego napravimo nešto, kakve će koristi imati drugi od toga, kako će to na njih utjecati, kako ja želim da to utječe na njih. Ove radnje su prisutne i u najmanjim razgovorima, u odnosima u obitelji,u poslovima za koje smo plaćeni.

Na takav način kad pogriješimo osjećatii ćemo se ponovno dobro jer već razmišljamo o sljedećem koraku kojeg smo donijeli na temelju prvog.

Naravno da smo smireniji ,a osjećaj očajanja ostaje vezan uz automatske, nepromišljene radnje.

Polako i opušteno s otvorenim srcem možemo prihvatiti sve i sebe učiniti sretnom i zadovoljnom osobom sa svi sastavnicama koje čini naš život.

Što prije to prihvatimo, to ćemo prije dobiti ideju kako dalje. Svako očajavanje, samosažaljevanje ukorijenit će nas i zadržat u mjestu. Tu ćemo ostati i propuštat prilike koje prolaze pokraj nas.

Koliko ste brzo spremni ustati se kad padnete?

Što za vas znače pogreške ili krivi koraci?

Tko voli svoje pogreške ,znat će cijeniti svoje uspjehe.