Vojska poslušnih .....

Novi Zagreb - Često puta sam se pitao sa čime to pojedinci drže ljude pod svojom kontrolom. Mislio sam da je nemoguće da jedna osoba može upravljati nečijim mislima, postupcima, emocijama, razmišljanjima. Znam da ćete mi kazati: „To je moguće u ratu, kada ljude zahvati ekonomska i moralna kriza, nezaposlenost, i drugim teškim situacijama.“ Neću se baviti analizama kako pojedinci ili neformalne grupe tada upravljaju ljudima, o tome neka pišu stručnjaci za ljudski um.

Davno sam pročitao jednu izjavu kardinala Franje Kuharića: Ima istina od kojih se ne može odstupiti, ima granica na kojima se mora stati i položaja s kojih se ne smije uzmicati. Ponašamo li se tako, razmišljamo li na ovaj način. Po onome što sam doživio prije deset dana, sumnjam. Ovoga puta bio sam svjedok nečega što si ne mogu objasniti. Svi mi negdje radimo, za nekoga ili imamo vlastiti posao. I svi mi imamo svoje ja, svoju osobnost, svi mi ponekad moramo preko nečega preći, slušati druge… Do koje granice i kada kazati dosta. Moramo li zaista do kraja sagnuti kičmu i slušati svoga šefa, svoga poslodavca, vlasnika firme u kojoj radimo ili imamo snage pokazati da imamo svoj stav koji ne mora biti kao kod mog šefa, moga gazde, moga prijatelja,… Slušao sam grupu ljudi koja je donosila odluku koja nije bila beznačajna i koja je imala posljedice za par tisuća ljudi. Većina radnika koja je provodila ono što im je rečeno je znala da ova odluka nije pravedna, čak ni u skladu sa zakonskim odredbama. Zatraženo je i mišljenje institucije koja je, onako malo okolo, bila na njihovoj strani. Načelno. Ali grupa ljudi koja upravlja i nekoliko pojedinaca je reklo ne može tako. Mi nismo za to. Očekivao sam da netko od onih koji su znali da to možda i nije tako kaže: „To nije tako, zašto nekome otežavati život ako se može donijeti odluka koja zadovoljava sve.“

Čak i ako je nešto sporno zar ne treba stati na stranu slabijeg, onome koja ova odluka život znači. Ne, nije se to dogodilo. Vidio sam vojsku poslušnih koji sve učinili kako im je šef, direktor, poslovođa,.. kazao. Strah ili nemoć da se suprotstave odluci bila je jača od svoga JA. Izgleda da je moć postavljanja radnika na dobra radna mjesta, određivanje dobre plaće poslušnima, dobivanje nekih beneficija jača od stava koji svatko od nas ima. Prikriveno da. Javno, ne daj Bože.

A onda je zanijemila i ona institucija države koja je tada morala kazati svoje mišljenje, konkretno, ne načelno. Pa tih načelnih stavova smo se naslušali godinama, od načela se ne živi, ona nas ne hrane, ne daju nam motiva i vjeru da ono što radimo može donijeti uspjeh. Načela su za vojsku poslušnih, a djela konkretna su za budućnost svih nas. Ostao sam načelno u čudu jer je tako sve lakše. Poduzetnici, radnici, službenici,.. budite malo i neposlušni. Konkretni. I osjećat ćete se bolje.