subota, 4. lipnja 2016.

Razgovor sa prof. Vesnom Muhoberac, na IV. Smotri srednjoškolskog dramskog izričaja

prof. Vesna Muhoberac, V Gimnazija,
režiser kazališne predstave
- Krležine balade
Travno - Ja sam profesorica  u IV gimnaziji  u Zagrebu i režiram kazališne predstave. Režirala sam ove godine kazališnu predstavu, prema Krležinim Bladama Petrice Kerepuha. Predstavu sam nazvala - Krležine balade.

Ove godine je 80. godina od kada je Krleža napisao Blade, znači 1936. godine. To smo napravili na takav način da smo prvo uglazbili tri Balade, dvije za flautu i jednu za čelo i počeli smo od toga, od glazbenosti Balada, što zapravo one, nude u tom ritmotvornom smislu, jer je Krleža smisli taj jezik, kajkavski.  To nije orginalni kajkavski jezik idion, nego je on smislio poseban idion. Napravio je na temelju govora svoje bake, rječnik itd... Napravio je poseban takozvani barokni jezik i onda je spjevao balde o tom nevjerovatnom, jednoj zanimljivoj osobnosti koja se zove Petrica Kerempuh.

Priča je napravljana na takav način, da Petrica Kerempuh nije posebno istaknut, nego da je istaknuta zapravo nostalgičnost Balada. Tako da su Balade izrazito tužne, tugaljive, osjeća se jedan strah, strava, pred dolazak rata itd... U Bladama sudjeluje devet mladih glumaca (imamo jednu verijantu sa devet, a drugu sa deset mladih glumaca) oni su učenici prvog, trećeg i četvrtog razreda IV gimnazije.

Dosta smo dugo radili. Ja sam dugo razmišljala, na koji bi način, neki tekst koji nije sam po sebi dramaturški zanimljiv, na koji bi način napravila dramaturgiju i kako bih režirala predstavu. Onda sam krenula od toga, da oni dolaze kao jedna kazališna ekipa u jedan prostor i taj prostor pokušavaju teatarski osmisliti. Na taj način da stvaraju vješala, da postavljaju okvir vješala i da na takav način, dakle po diagonali pokazuju cijeli svijet. Dakle dijagonalno idu prema pozornici i uglazbljene Balade govore, govore ritmički, krećući se na poseban način koreografski zanimljivo itd... Osmišljavaju cijeli taj svijet.

Počeli smo raditi u desetom mjesecu, prošle godine i prvu smo izvedbu imali u muzeju Mimara. Napravila sam jedan veliki projekt - 120. godina Foruma Izidora Kršnjavoga,  u cijelome donjemu gradu. Znači taj - Forum Izidora Kršnjavoga - otvoren je isti dan u listopadu mjesecu, kada i Hrvatsko narodno kazalište. Prva izvedba bila tamo u prosincu, onda su nas pozvali na Krležin gvozd. Pa samo na Krležinom Gvozdu imali isto tako Balade, prolazeći iz jednog u drugi prostor muzeja, pjevajući , govoreći jedan ritmični, ritmotvorni način stihova. Nakon toga smo sudjelovali u Lidranu, dakle na natjecanju učenika cijele Hrvatske, pa smo prošli kroz različite razine (općinsku, županijsku, državnu). Bili smo u travnju mjesecu  na državnom natjecanju Lidrano i odigrali predstavu. Dakle, svima koji su to željeli vidjeti iz cijele Hrvatske. Napravili smo nekoliko izvedaba u Zagrebu u "Maloj sceni" (zakupimo prostor ili dobijemo prostor) tako da predstava živi.

Napravili smo isto tako na dan - otvorenih vrata, dakle desetak izvedbi, te predstave. Svi su iznimno zadovoljni, jer je, obično se govori da je Krležin jezik svima nepristupačan, da se ne može dobro razumjeti značenje Krležina stiha. 

Jako dobro dolazi do publike, to me zainteresiralo. Čovjek kad režira predstavu, zapravo ne zna hoće li, na koji će način  recipijenti to percipirati. Hoće li doći do ljudi ili neće doći do ljudi ? 

To je uvijek zanimljivo promotriti. No, svaki puta dođe do ljudi. I pogotovo mi je zanimljivo bilo, kada smo bili u Šibeniku, na Državnom natjecanju, onda smo kraj Katedrale, napravili at hock izvedbu. Na trgu uopće nije bilo ljudi, samo su neki pili kavu, bilo je jutro i došlo je jedno pedesetak djece, male, koja su okolo bučala. No nakon minutu su se počeli koncentirati na predstavu. I potpuno bez daha, potpuno mirni, fascinirani predstavom su gledali, okružili njih, nisu ulazili u taj njihov prostor, što me zainteresiralo. Nismo imali scenu, ni kostime, ništa. Znači nitko nije ušao u taj prostor i samo su gledali fascinirano, kako zapravo ta priča kako funkcionira.  Započinjemo na taj način, da se stvara prostor scene, da se stvaraju ta vješala. Inače Krleža inzistira na tom takozvanom - galgen humoru -, smijehu ispod vješala. I onda se stvaraju ta vješala, postupno stvaramo vješala, stvaramo taj prostor i ako predstava ide prema kraju, onda na samome kraju se razmontira cijeli taj prostor. Vješala se razmontiraju i oni i ponovno na istoj sceni kao na početku, kao što ste sad vidjeli, na isti taj način polako idu u neki drugi svijet. Ne zna se , idu li prema smrti, idu li prema onostranosti. Gdje zapravo idu?

Meni je svaki puta zanimljiva predstava za gledanje. Inače sam ja radila stotinjak režija predstava u životu svome sa gimnazijalcima, sa studentima, u Zagrebu, u Dubrovniku. Ja sam inače Dubrovkinja. Imamo jedan projekt, moja sestra blizanka Mira Muhoberac i ja , koji se zove - Rabuzini. Pa svaku godinu, petnaestak godina već radimo znanstveno umjetnički projekt, radimo kazališne predstave. Bila sam čak sa predstavama u San Remu, na Svijetskom festivalu kreativnosti, zove se Jeff. Tri puta smo dobili prvu nagradu  u svijetu - 350 000 mladih skupina iz čitavog svijeta, se aplicira na taj festival. Mi smo osvojili te velike nagrade, za četiri predstave u tri puta u koliko smo bili. Čak i za jedan izložbeni prostor i uvijek istražujemo nove prostore, nove tekstove.

Lani sam ovdje bila isto tako sa predstavom - Ćelava pjevačica - koju sam napravila. Napravila sam također i za ovo veliko događanje - 120. godina Foruma Kabare Kolumpus. Čak petu varijantu. To mi je bila ideja, i to sam uspjela realizirati dvije predstave sa profesorima IV gimnazije. Zajedno, profesori i učenici glume. To su velike dvije predstave nastale taj Kabare Kolumbus, sa tekstovima prije 100 godina u Zagrebu i Ćelava pjevačica predstava autora Eugène Ionesco, tako da sam u tim predstavama pokušala prikazati, kako profesori nisu samo ljudi koji su fokusirani na školu i na ispravljanje zadaća i da nemaju druge aktivnosti, druge mogućnosti i sposobnosti. To mi se zapravo pokazalo, kada sam prvi puta pokazali u kazalištu tu veliki predstavu, prvi put Kabare Kolumbus. Bilo je osam profesora, šest učenika. I ove sam godine ponovila sa studentima  i proširila, da je publika nakon pet minuta urnebesno počela pljeskati i shvatili su da profesorski svijet nije samo neki bezvezni i marginalni svijet. Kako nas obično marginaliziraju u društvu, da profesori ne vrijede i ne znaju ništa. I onda je pljesak bio nekih deset minuta i ljudi su napokon shvatili, pa to je to!  

To su ljudi koji znaju, pjevati, plesati, govoriti itd...

Tako da se bavim raznim stvarima, ovo je posljednja predstava Krležinih Balada. Možda ćemo ih napraviti negdje na otvorenome i to zato, što četvero učenika su maturiralo, tako da oni idu dalje u život. Ovi neki koji su ostali, dakle , neću ih nadopunjat sa nekim drugim glumcima, nego ću početi raditi, nove predstave. tako da, već sam sada napravila jednu, kada je bio dan William Shakespeare (22. travnja), napravila sam - Biti ili ne biti - sam dramatizirala i napravila sa učenicima. To je isto bilo zanimljivo.

Ovoga ljeta u Dubrovniku, ćemo napraviti i dramatizirati - Urotnička pisma, Marina Držića. To će biti isto zanimljivo. Dakle, on je slao , zapravo urotnička pisma Cosimo de 'Medici, Firentiskom vojvodi, da se smakne Dubrovačka vlast u razdoblju renesanse, no to se nije dogodilo. Međutim on je iznenada umro, nakon svega toga. Tako da ću napraviti u jednoj kući, dakle tu dramatizaciju. Tako i do godine, da opet neke nove ideje itd..  Tako da, ako čovjek, dok je zainteresiran i ako zna nešto ne može spriječiti. ako ima ideja, da ponovno uvijek stvara, da ostvaruje, da realizira. I zato mene, smete ono društvo, što govori; Grozno nam je, pa kad bude bolje, nešto će se dogoditi. 

Meni uvje, ja volim živjeti, meni uvijek je lijepo. Naravno da sebi čovjek stvori lijepi svijet i tako. Kazalište se pokazalo, kao jedan jako lijepi svijet i lijepa mogućnost da učenici kad čitaju djela, onda ulaze  (onda su u 2D dimenziji) , kad realiziraju kazališnu predstavu, kad užu u taj kazališni svijet, dogodi se 3D ideja . Oni urone u taj svijet kazališta i dođu do književne riječi, što je neobično zanimljivo, jer ta književna riječ onda zaživi i oni shvate da to nije samo nešto papirnato, što se događalo u nekim dalekim vremenima itd. Nego da je univerzalna riječ. I shvate da je mišljenje zapravo jezik i puno bolje onda razumiju književni tekst.

Meni se čini, da sam imala jednu sreću, što sam od malena prvo išla u kazalište, pa sam onda čitala tekstove. meni je majka bila ravnateljica Dubrovačkih ljetnih igara, tako da sam ušla u taj svijet odmah, kad sam se rodila. Onda sam to pokušala ugraditi to u učenike. Dakle, da pokušaju shvatiti što je taj kazališni život, što je taj kazališni svijet i kolike mogućnosti nudi učenicima. no to nipošto nije jedan diletantski način promatranja svijeta, nago ja pokušavam napraviti profesionalno sve što radim i da oni shvate da se kazalištem čovjek može baviti na različite načine, ali da shvate da kazalište nije samo jedna dosjetka koja je na sceni jer to nikome nije zanimljivo niti smiješno, jedino u nekim internim uvjetima. Nego da bi se napravila kazališna predstava, mora se izrazito puno raditi.

Naime mi smo jako puno radili, dakle mjeseci sati, dana itd... Da bi se izkristaliziralo nešto dobro. Da čini svima na sceni, to je tako. Oni su iznimno talentirani i genijalno je tebi što imaš tako talentirane učenike. Čim oni dođu na pozornicu, to se dogodi. Ali oni znaju kad dođu u taj kazališni svijet da to nije tako. Zapravo je kazalište svijet u malome!

I dakle, što oni nauče u kazalištu, komunikaciju međusobnu, količinu rada koju moraju uložiti, način na koji govore tekst, pripremaju se.. međusobna interakcija. To je zapravo , da im pomogne jako u životu. Svi učenici, koje sam na takav način uvela u život, svi su izrazito uspješni. Naime, kazalište daje nekakvu motivaciju i osvješteniji su, nije im neugodno u životu. Mogu govoriti slobodno. Ta sloboda se meni čini najbitnije što možemo dati nekom čovjeku. Da je čovjek slobodan. Slobodne misli, slobodnog govora i oni su onda oslobode i nemaju strah. Naime strah je emocija koja najviše čovjeka paralizira, dakle oni se ne boje ničega. Oni mogu slobodno izraziti svoje misli i nije im nigdje nelagodno itd.. Tako da mislim, kako sam izabrala, dobar put i način da ih  na neki način uključim u života i da  stvorim te lijepe predstave.