Damirova priča

Remetinečki Gaj - Ja polazim od činjenice - ili potoneš ili plivaš. Da, padamo. No, uvijek imamo priliku podići se nakon pada.

Primarno sam bio član udruge slijepih. Nisam kod njih bio aktivan. Imaju klub koji mi nije interesantan. Prvi put kad sam došao k njima, imao sam koliko-toliko ostatke vida i radio sam još. Nije mi se nudilo ništa poticajno. Kasnije, kad sam umirovljen, na rehabilitaciji u Vinko Beku sam se preporodio. Savladao sam kretanje sa štapom, nanovo informatičku pismenost (govorni program). Tijekom te edukacije došao sam do udruge gluhoslijepih. Učlanio sam se i krenulo je novim tokom. Lijepa priča, puno aktivnosti i događanja. To je bilo mjesto za mene. Zanimljiva je ta priča o mom prvom dolasku u udrugu. Sudarili smo se na Savskoj, jedna gospođa i ja. Ja sam slijep, nisam je vidio. Ona nije vidjela moj štap. Govorio sam joj, ona me nije razumjela. Pričala mi je nešto. Kad smo se počeli objašnjavati shvatio sam da smo oboje gluhoslijepi. Skužio sam da je to Sanja-imali smo dogovoren sastanak i krenuo sam do njenog ureda kamo se i ona uputila pa smo se „sreli“. Nije imalo smisla raspravljati na cesti. Pustio sam da me ona vodi do ureda. Tamo su njoj prevoditelji preveli cijelu situaciju.

Primijetio sam da se mnogi gluhoslijepi srame priznati svoju gluhosljepoću. Ja uvijek naglašavam da imam crveno-bijeli štap i objašnjavam u čemu je razlika. Taksi vozača, vozača autobusa, ljude na cesti. Sve s kojima dođem u interakciju u prometu, educiram. Primjerice  čovjek koji sjedi u autu pa mi viče da mogu proći zebru- razumjet će onda zašto ne reagiram.

Naši članovi se oslanjaju previše na pratnje. Ne nose štapove. No, štap je bitan. Nepredvidive situacije iskrsavaju, prevoditelju se isto nešto može dogoditi.

Moj brat je također gluhoslijepa osoba, ali se drugačije nosi s time. Ima problem priznanja svoje gluhosljepoće. Sve manji mu je to problem jer sad ima potrebu kretati se sa štapom, ali još nije spreman aktivirati se u udruzi, biti dio zajednice gluhoslijepih.

Ja nisam imao problem priznavanja gluhosljepoće jer sam od najranije mladosti bio suočen s istinom što će mi se dogoditi, ali ne i kada će se dogoditi. Pokušavao sam prilagoditi sebi mjesto stanovanja i uvijete života kako su se stvari razvijale. Hvala Bogu na tehnologiji koja mi omogućuje samostalnost. Prijatelj mi uskoči za veče obaveze, ali manje stvari obavljam sam. Sklopio sam namještaj u stanu sam. Kaj ne vidim, ja napipam. To je samo logika. Ha,ha.

Pozitiva privlači pozitivu. Negativno razmišljanje privlači negativan razvoj situacije. U tome je sva mudrost dobrog života. Da bi nešto dobio, moraš nešto i dati. Zato volontiram. Znam masirati. Školovani sam maser. Stavio sam svoje usluge na raspolaganje članovima i prevoditeljima. Svima njima treba relaksacija. Zahtjevno je biti gluhoslijepa osoba i prevoditelj gluhoslijepima. Ja, na primjer, u udruzi imam samo par ljudi s kojima mogu direktno pričati. Za sve ostale članove trebam prevoditelja. Najviše članova koristi znakovni jezik. A ja ga ne znam. To bih trebao i sam naučiti, no odmah taktilni. Nema postepenog prijelaza. Od komunikacije preferiram onu licem u lice i telefonski. Nisam previše lud za društvenim mrežama. Pogledam periodično što ima.

Primijetio sam da često imaju o popratna tjelesna oštećenja. Ravnoteža, dijabetes, bubrezi. Nije to direktno povezano s gluhosljepoćom nego sa slabim kretanjem. I nemogućnošću komunikacije. Ja imam manjih problema s nekim slovima, slušni aparat nosim od 6.godine života. Neki imaju veća govorna oštećenja. Meni je lako jer se služim govorom. Ruralni dio Hrvatske gdje nemaš puno ljudi koji te okružuju, možda samo obitelj nešto nauči znakovnog. Prvi susjed, svi ostali ne znaju pričati s tobom. Nemaš se s kime družiti. Strada psiha.

S te strane moja sreća je i dob u kojoj su nastupila oštećenja. Imao sam već životnih iskustva prije nego sam potpuno izgubio vid.  K tome živim u Zagrebu, dostupno mi je puno toga.  Drugima i mala udaljenost vodi u veliku izoliranost. Teže je putovati, presjedati, kombinirati putovanja kad si gluhoslijep. Meni su dostupnija druženja, prometne veze, sadržaji... Oni sve dobiju teže i kasnije od mene.

Zagreb s druge strane ima previše prometa i buke, to su ometači u samostalnom kretanju.

Naglasio bih da je sve u glavi- u pozitivnom razmišljanju. Prepustiš li se - ode život nizbrdo- zdravlje, sreća. Aktiviraj se doma, šetaj, druži se. Budi koristan. Samo pozitiva!
  

       

Dijanina priča

Remetinečki Gaj - Dijana je kraj mene i sve zna! Naša volonterka. Gleda me kako po tastaturi pišem s dva prsta. Ona je, naravno, savladala daktilografiju. Kaže mi to sada. Upravo je došla sva sretna jer je dvije članice, mlade cure, naučila kako koristiti šivaču mašinu. Cure su pod dojmom kao da su skakale s padobranom. Kakav adrenalin. One su upravljale mašinom, same!! Stroj mašine se pokrenuo nakon 10-ak godina mirovanja. Radi kao Singerica. Ha, ha, mi imamo jednu našu, Bagaticu, koja je samo čekala da je se ponovo pokrene.

„Nisam mogla vjerovati da se nakon toliko godina što nije radila, bez podmazivanja, pokrenula bez problema. Prvo sam sama morala istražiti po kojem principu radi. Ne razlikuje se...joj, kak mi je žao da sam dala jednu svoju dalje, mogla sam je vama dati... ma sve su unificirane. Uvući konac, staviti špulu i krenuti. Danas sam došla na kreativnu radionicu pa mi je Tihana pokazivala što radi. Šiva torbe od starih traperica na RUKE!!. Sjetila sam se mašine u radionici i rekla joj da je to lako naučiti. Tako je i bilo. Korak po korak i sama je napravila nekoliko lijepih šavova. Prošao ju je strah od brzine mašine koja može zaista brzo šivati. To je prava industrijska mašina.

Kad je Ivana stigla i vidjela nas što radimo i sama je željela isprobati taj „čudan stroj“.

Sva ushićena sjela je i isprobala to „električno čudo“. Uspjela je, uz osnovne upute, nakon puno ponavljanja i ohrabrivanja napraviti jedan ispravan šav na materijalu. To je za nju bio veliki događaj i uspjeh. Nikada do sada nije tako nešto radila. Morala je obratiti pažnju na stisak noge na pedalu. Naime, ako prejako stisne pedalu, mašina brzo šiva i povuče materijal. Srećom, prsti na rukama su ostali neozlijeđeni. Rekla je da bi i sljedeći puta mogla vježbati šivanje. Možda je vrijeme za ponovno pokretanje krojačke radionice!

Prolazila sam više puta nova iskustva s gluhoslijepima. Tako sam nedavno išla s korisnikom od kolodvora s vlakom do Remetinca (izbjegavanje rotora). I meni i njemu to je bilo novo iskustvo. Toliko malih stvari na koje se treba paziti. Od kupovine karata, čekanja vlaka na pravom peronu, polazak za 45 min!! Trebalo je to vrijeme popuniti nečime. Šetali smo pothodnikom, išli vidjeti akvarij, objasniti kakve su ribe unutra. Ušli smo u vlak, smjestili se u prvi vagon (najjednostavnije je ne komplicirati). Nisam znala koliko dugo vožnja traje i kad ga trebam ustati, smjestiti pred prava vrata i naći ručku za otvaranje. I još na kraju prebroditi one tri visoke štenge za izlazak. Naime on je potpuno gluhoslijep i ne možemo ništa brzo riješiti. Pao mi je kamen sa srca kad smo sišli iz vlaka.

S njima sam uvijek tri koraka unaprijed s predviđanjem situacija. Kao s malom djecom. Što bi nam mogla biti prepreka, izazov, zanimljivo... Nije mi to problem, navikla sam.

No korisnik od korisnika se jako razlikuje. Ima korisnika s kojima mi je jako teško. Jednostavno se ne razumijemo. Nekako imam dojam da je svima zapravo teško shvatiti što im želim reći ako je izvan njihovih zadanih okvira. Nekad odustanem jer vidim da nemaju koncentracije.

Ako i meni koncentracija popusti na sekundu, dogodi se nešto nepredviđeno.

Bila sam s korisnikom na bazenu, zaposlenica nam je rekla da se moramo istuširati prije ulaska u bazen. Dok sam ja njemu to prevela, objasnila gdje je tuš, smjestila ga tamo i automatski pustila vodu prije nego sam provjerila toplinu. Zalila sam ga hladnom vodom! Srećom je bio razuman i nije me opsovao na pasja kola.

Ovo s mašinom je i meni bilo uzbudljivo. Hoće li raditi, hoću li ja znati kako. Kako ću to prenijeti Tihani. Baš mi je bilo super. Svako druženje s korisnicima je zapravo, velik izazov.

Oči u glavi

Remetinečki Gaj - Nedavno smo bili s udrugom u posjetu muzeju. Vrlo zanimljiv stručni voditelj, entuzijastičan za temu koji predstavlja, intrigira podacima, zna odgovore na sva naša pitanja. Ja sam prevoditelj. Korisniku prenosim što se događa i govori oko nas. Imam hrpu pitanja u glavi. Tako bih rado ispitala govornika- muzejskog vodiča. Ali, ja to ne smijem dok sam u službi. Ja sam samo oko i uho. Prenosim. Mogu pitati samo u slučajevima da ne razumijem dobro poruku pa mi treba potpitanje. Ali, neku novu informaciju dobiti, ne smijem. Kad pita korisnik- ja prevedem. Stigne odgovor. Ja prevedem. U jednom času pitala sam nešto svoje. Koordinatorica prevoditelja je odmah graknula- Jelena, pitaš li to ti ili tvoj korisnik? (ja sam glas za oboje)

Prevedem to korisniku. On se čudi u čemu je problem. Cijeli dan hoda sa mnom pod ruku. Novi prostor. Pratim ga i do wc-a (objašnjavam gdje je pisoar, lavabo, sapun,...znate sve što vam treba). Skupa jedemo, skupa koračamo. On bi me rado doživio kao osobu kraj sebe. Unosim neku svoju energiju u odnos neminovno. Objašnjavam mu da sam samo njegovo oko i uho. Odgovara mi: „Ma daj Jelena! Pa te su oči i uši pričvršćeni u nekoj glavi!“. Pravila su pravila. Jer lako je nama prevoditeljima svojom osobnošću potisnuti osobnost gluhoslijepe osobe. Bez mene se taj korisnik ne bi usudio ni koraka napraviti u nepoznatom gradu sam. Jako moram paziti na to da- ne da bude ravnopravan sa mnom, nego iznad mene. Ja služim.

Sve ono što bih ja pitala vodiča, veselilo bi i njega čuti, kaže. U čemu je problem, čudi se opet. Mora on pitati sam, ali on se toga nije sjetio. Kako? Zašto?

Nije ovo izolirana situacija da se korisnik  ne sjeti svašta nešto pitati, a zanimalo bi ga. Pokušat ću slikovito objasniti. Znate li onu Legendu o mudrom caru i zrnu žita na šahovskoj ploči? Legenda kaže kako je velik car Šeram, kad je naučio igrati šah bio je ushićen ljepotom te igre, htio nagraditi svog skromnog matematičara Sesu za njegovo otkriće šahovske ploče.

Sesa je rekao: Želim da mi date za prvo polje na ploči jedno zrno pšenice, za drugo polje dva zrna, za treće četiri, za četvrto osam, i tako za svako sljedeće 2 puta više zrna nego za prethodno polje. Car se iznenadio skromnošću matematičara: “Zar samo to? Nema problema, dobit ćeš svoju vreću pšenice nakon ručka.”  Sesa se osmjehnuo, napustio dvoranu i u carskom vrtu čekao na carsku nagradu. Carevi matematičari su računali dva dana da bi dobili koliko zrna treba predati Sesi. Izračunali su da taj broj iznosi: 18 446 744 073 709 551 615 zrna. (Osamnaest kvadrilijuna četiri stotine četrdeset šest trilijuna sedam stotina četrdeset četiri bilijuna sedamdeset tri milijarde sedam stotina devet milijuna pet stotina pedeset jedna tisuća šest stotina petnaest ).

Eto toliko mi se ponekad čini da su informacija izgubili gluhoslijepi koji se s tim oštećenjima nose od najranije mladosti. Rode se, gube dio informacija o svom krevetiću, sobi, osobama oko njega. Odrastaju, informacije o vrtu, putu do škole, razredu, igrama, pričama. Informacije kreću kroz gusto sito- malo ih se probija iz vana do njih.

Svake sekunde- naše zdravo uho čuje i zna što čuje. Oko vidi i prepoznaje što vidi. Detektira ono što ne zna. Traži objašnjenje za to. U 40 godina života 1261440000 je takvih sekunda. Gluhoslijepoj osobi moraš priči i reći joj da su te vidne i slušne informacije oko nas. Koliko to traje- taj prijenos podataka? Koliko informacija se još vidi i čuje, ali se verbalno ne prenese gluhoslijepoj osobi smatrajući ih u tom trenu nevažnim informacijama?

Od matematike i proračuna zaboli glava.

Objašnjenje: gluhoslijepe osobe vole učiti, vole novosti. A idu u potragu za informacijama u onoj mjeri u kojoj imaju temelja u svojoj glavi povezati ih. Fali dosta informacija o društvenom životu. Dajte razmislite i naopako. Zažmirite i pokrijte uši. Biste li mogli odmah reći gdje ste ispustili mobitel, torbu, vestu, koja stepenica je uleknuta, miriši li ljubičica?

Neću ja u krevet kao kokoš

Remetinečki Gaj - Uza sva načela profesionalnosti, rad ljudi s ljudima stvara preferencije. Prevoditelj ima svoj karakter, korisnik svoj. U dužim periodima pratnje/prevođenja je super kad se poklope. Emocija se lako prenosi s čovjeka na čovjeka. Nije bitno što korisnik ne vidi lice prevoditelja ili ne čuje ton njegova glasa. Osjetit će trzaj njegove ruke, naglost pokreta, količinu znakovanja u komunikaciji koja označuje „pratim te“. Nastane zamor i kod jednog i kod drugog. Obično su to počeci. Prevoditelj tek počinje raditi, korisnik tek počinje koristiti službu prevoditelja. Dugo vremena poslije toga to bude posao, i samo posao. Dođemo, pričamo, prevodimo, odradimo, bez neugodnih situacija vratimo korisnika doma (nije se popiknuo, nije nitko trpio neodlazak na wc zbog onog drugog, nije se prolila kava na stolu i sl). Onda prođe puno vremena, upoznamo se. Pronjušimo se. Komunikacijski se upoznamo- razumijemo što nam osoba govori, ona razumije nas. To nije lako. Znakovni jezik je jedno. A svijet iz kojeg dolazi gluhoslijepa osoba u svijet prevoditelja je nešto sasvim drugo. Cijeli život, iskustva, drugačije oblikovana. Kad godinama gluhoslijepe osobe primaju informacije na druge načine od standardnog (onog spontanog, usputnog). Kada se poklope karakteri, preferencije- užitak je i kod jednog i kod drugog. Teme za razgovor se nižu bez napora, smijemo se, slažemo se u tempu kretanja, zadovoljan je prevoditelj odabirom provođenja vremena korisnika, korisnik prihvaća ideje prevoditelja. Dan prođe lako. No, krajnji cilj je da jedni druge prihvatimo baš takve kakvi jesu s dozom ljudske topline. Da smo si dragi. Ne prijatelji, nego dragi jedni drugima.

Evo jednog mog dana. Udruga organizira odlazak na Sljeme. Škola u prirodi. Organiziranim busom idemo gore. To je važno. Jer ići s 20-ak ljudi oštećenog vida i sluha gradskim prijevozom je vrlo komplicirano. Sve radimo polako s puno objašnjavanja. Pred ulazom u vozilo staneš pa objašnjavaš- dvije stepenice, rukohvat lijevo, veliki prvi korak. Sjedalo lijevo od tebe, žena sjedi do prolaza. Ti se proguraj do prozora. Ja ću stajati odmah tu. Javit ću ti kad trebamo dolje. Hoćeš tako? Nećeš? Hoćeš stajati do mene? Stalno u dodirnom kontaktu. Pričao bi? Moraš se držati za rukohvat. Bus može naglo zakočiti. I tako po redu sa svim članovima. Misija. Sam ulazak u vozilo traje 10-ak minuta jer obično nismo jedini putnici. Metež u autobusu, ljudi hoće li se dići, pomaknuti, gdje smjestiti korisnika, gdje sebe. Program na Sljemenu: baza je Tomislavac. Možemo šetati, upoznavati terene pod nogama, slušati opise krajolika. Možemo se kupati u bazenu. Voda hladnija, ali ima nekoliko mlaznica za hidromasažu. Obići i objasniti svaku. Ručak. Svaki odlazak negdje je škola- edukacija, rehabilitacija, socijalizacija. Nova iskustva.

Jutro je. Moja korisnica starija žena 80+. Potpuno gluha, vrlo slabovidna. Koristi znakovni, još nije prihvatila taktilni znakovni iako bi nam puno olakšao. No teško je sad njoj prelaziti na novu b+vrstu komunikacije. Nije navikla. Dakle vizualni znakovni. Polako, vrlo izražajno znakovanje, jednostavne rečenice, ponovi. Kad ja njoj znakujem je tako. Ona meni? 100 na sat. Ne gasi se. Dolazim biciklom do njene zgrade. Pita odmah gdje je bicikl. Ne da mi ga ostaviti vani. Forsira da ga uvezem. Natežemo se daj-ne daj. Nekad je lakše popustiti nego izboriti se. Vodi me do stana. Joj! Pa nisam ga mislila uvesti u stan. Ona navaljuje: daj, daj. A stan je besprijekorno čist. Mali. Trebam ga uvesti u predvorje bez da dotaknem i jedan zid. Pažljivo! A onda je pitam zar ona ništa ne nosi. Zna li da gore ima bazen? Pita me mislim li da treba uzeti kupaći? Ne znam. Kako ona želi. Predomišljava se. Hoće, neće, hoće, neće. Vrijeme ide. Trebamo se naći s ostatkom grupe. Bilo je u planu zavezati bicikl za stup, nju pod ruku i na tramvaj. Hoće badić. Izuva čizme, kreće u sobu. Tu je bicikl. Objasni joj gdje je, pomakni ga, Oslobodi put. Volan, pedala, bisage..pazi na sve dijelove koji strše. Odlazi u sobu i tu je brza. Zna gdje je što. Hoće to ubaciti jednako brzo u vrećicu. Gađa, gađa i nikako da pogodi gdje je vrećica otvorena. Pružam ruke pomoći joj. Tanka granica gdje uskakati a gdje puštati da sami svladaju prepreku. Opet obuva čizme. U stanu je napravila jedva tri koraka, ali mora biti besprijekorno čist. Nema hodanja u čizmama. Spomenula sam na početku, starica je. Obuvanje čizmi je zadatak. Spremne smo. Izlazimo. Priča mi kako je baš trebalo taj bicikl pospremiti u stan. Jako je važno. Uh, da mi netko ukrade moj bicikl. Zna ona puno takvih drskih krađa. Ja sam njena prevoditeljica. Moj bicikl je važan jer sam ja njoj važna. Hodamo do stanice. Ona priča li priča. Znakovnim. Dakle trebala bih gledati u nju, a ne ispred sebe. Lovim temu načelno. Mičem fokus malo na stazu malo na nju. Oduvijek je brbljava, a posebice sad kad je ostala sama. Bujica misli koju treba podijeliti s nekime. Uglavnom joj znakujem „da,da“ u smislu „pratim te“ i pazim kad nešto nije više izjavna rečenica nego pitanje ili kad mi daje upute koje nisu u skladu sa situacijom. Forsala je presjedanje na osmicu. Objašnjavam da nas bus čeka na glavnom kolodvoru. Ona meni o osmici, brže je, ja o glavnom i privatnom busu, ona meni, ja njoj. I skužimo se. Shvaća zašto idemo drugim putem. Dolazimo do grupe. Veseli je čuti koji su prevoditelji tu. Pita samo za njih. Za druge gluhoslijepe baš je i ne zanima. Oni znaju manje od nje i ne donose joj nikakvu novinu. Neki su joj i naporni. Ponavljaju stalno isto. Neće pričati s drugim gluhoslijepima. Brblja bez prekida i dalje. Sad i puši. Maše čikom. Puše mi dim u lice. Ja sam nepušač. Dobro, ukrcamo se u bus, odvezemo se gore, ona priča bez prekida. Sklizi s teme na temu kao riba kroz vodu. U Tomislavcu nas odvedu do svlačionica za bazen. Upute cijeloj grupi što je pred nama. Gdje smo, gdje su svlačionice, gdje su ormarići, kako se otvaraju, gdje su ručnici, da, imamo pravo na njihove čiste ručnike, ne, ne trebaš svoj močiti, da, njihovi ručnici (svaka neočekivana informacija zahtjeva više ponavljanja)...i zadnje da smo do 16h u Zagrebu. Moja korisnica stala u cijelom tom metežu. Prostor pred kabinama i nije tako velik kada je u njoj više od 20 ljudi koji komuniciraju rukama. Dogovaraju se hoće li na kupanje ili u šetnju. Ona ih ne vidi pa nije problem. I stala tirada. Ona neće rano doma. Nije ona kokoš. Što će raditi doma. 16h je prerano. Ona bi duže, šetala bi. Došla je na cijeli dan. Pokušavam je skloniti s pitanjem- što želi odmah sad raditi. Kupanje- šetnja? Do 16h je daleko. Kava, prvo kava pa će se smiriti. Idemo na kavu u hotelu. Može se pušiti. Milina. Cigareta i znakovanje. Skinula je jaknu i vidim na džemperu nekoliko rupica od čika. Kažem joj to. Nije znala. Joj, bacit će ga doma. Nije problem. Meni kroz glavu prolazi- Isuse, pa mogla si samu sebe zapaliti. Nisi ni primijetila da si nekoliko puta prokurila džemper! Prilaze nam još neki parovi: korisnik-prevoditelj. Sjedaju do nas. Opuštamo se. Ipak kreće komunikacija s drugima. Ne samo ona-ja. Ali moj je zadatak bio pokrenuti je. Jedan korisnik je nedavno dobio svoj prvi crveno-bijeli štap. Uskoro mu slijedi edukacija. Moja korisnica štap koristi već dugo. Predlažem joj da ispriča kako je ona naučila kretanje. Tema koja zanima i jednog i drugog. Odlično. Moj mozak malo ide u stand-by. Kava, cigareta za cigaretom. Može sad na kupanje. Idemo do svlačionica. Stepenice, rukohvati, novi prostori. Taj moderni lijepi usklađeni dizajn bez kontrasata, diskretno svjetlo. Koma za gluhoslijepe! U svlačionici ponovo obilazak prostora. Kabina, ormarić, ručnik. U kabinu. Jako, jako izazovno mi je bilo objasniti joj da kabina ima dvoja vrata a zatvaraju se spuštanjem klupe. Dok je klupa gore, vrata se mogu otvoriti. Spuštena blokira otvaranje. Ona je bila uvjerena da točno sve zna. Pa nije prvi put u životu na bazenu. Dok joj skrenem pažnju s njene fiksacije na moju treba vremena. A onda joj još taktilno pokazati oba vrata, klupu, sistem. Vrata ne stoje sama, malo vise pa se otvaraju sama. Zatvori jedna, druga se otvore, klupa ne može dolje. Jooooj! Super. Sve smo objasnili, ja izlazim. Traje to njeno. Idemo do bazena. Obli oblik. Objasniti rubove, stepenice, rukohvate. Srećom zna plivati, nema veze što svuda može stajati. Mlaznice, hidro masaže. Jess! Dok ona stoji pod jednom, mora se držati za rub bazena. Nema priče. Ja se zahvalno gnijezdim pod drugom mlaznicom. Dosta kupanja. Vidim u dnu prostorije drvo banane s plodovima. Vodim je tamo. Neka opipa. Zna li kako u prirodi banane rastu? Odlazimo na sušenje, oblačenje. Traje nam to jako dugo. Sat vremena odlazi na tuširanje, sušenje kose i oblačenje. Što sad? Opet kava. Mora se opustiti. Ručak. Bili smo na puno ručkova. Ide sve glatko. Jesam li spomenula da ona cijelo vrijeme priča? Gledam par preko puta. Korisnik kaže da ne zna sam narezati meso. Neka mu prevoditeljica to napravi. Reže mu ona. Živi i on sam. Možda doma ne jede s nožem. S mesom izlazi drugačije na kraj. Onda desert. Gibanica. Moli prevoditeljicu da mu i tu asistira. Ovako i ovako. Ona me gleda u panici. Kako? Hoće li da ga hrani?!? Ili on hoće samo jako puno pažnje nove mlade vrckave prevoditeljice kraj sebe? Rekla mu je da može prstima dotaknuti kolač pa će znati gdje su mu rubovi. Kolač je bio prva liga! Moja korisnica. Što će sad? Van na zrak, pušiti. I to je bio jedini boravak nas dvije na zraku na Sljemenu. Odlazak do busa i doma. U busu mi priča kako smo se fino najeli, baš je bilo dobro i sad smo umorni, malo ćemo odmarati i šutjeti. Pa mi priča kako nam paše odmor i šutnja. I opet mi kaže kako ćemo šutjeti. A onda počinje pričati gdje upravo prolazimo i tamo je put do nove bolnice a tamo do groblja. Ne! Sa Sljemena se ne vraća na Markuševec nego na Šestine. Ona je uvjerena da zna gdje je. Ja se probijam do njenog uma s informacijom kako nismo tu, već tamo. Dosta je mračno sada. Teško vidi moje ruke, gotovo nikako. I već smo na glavnom. Na tramvaj i kući. Doma ima tek malo snage pozivati me i nagovarati da ostanem kod nje. I ja bih doma. Čekaju me djeca. Izvlačim oprezno svoj bic. Zid je ostao netaknut. Inzistira me pratiti do lifta. Šalje mi puse. Izlazim. Vozim. Mislim: ta žena je moj idol! Da meni ostane toliko duha, pameti, žustrine, kondicije, zdravlja u toj dobi! Draga mi je. Uz svo njeno brbljanje, beskrajno prigovaranje, prosti smisao za humor. Draga sam ja i njoj, sa svojom blagošću, plahošću, zgražanjem na njene proste riječi. Moj posao je kakvog nitko nema!

Kako ocijeniti miša ?

Remetinečki Gaj - Na jednom roditeljskom sastanku, pedagogica nam je objašnjavala sistem oscjenjivanja. Postoji više vrsta ocjena. Nisam popamtila , osim motivacijske ocjene. Kad je ne zaslužuješ, ali treba ti poticaj. Završna poanta je bila: pred sobom imate miša, svinju i devu. Zadatak im je popiti pola litre vode. Kako ćete ocijeniti svakoga od njih?

Naši „miševi“ su gluhoslijepe osobe.

Zadatak 1. je bio otplesati gluhoslijepo kolo. Naučili smo ga. Traje, za nas, impresivnih 3 minute. Svi koraci iz šetanog kola, nema trka, poskakivanja i naglih pokreta. Od nas 8 koji ćemo ga izvesti, ja sam jedina u njemu s potpunim vidom i sluhom. Pa kad nas gledam, neizmjerno sam ponosna. Izvedba će biti nakon pisanja ovog teksta u Lučkom. Gosti smo KUD-a Sijač na Večeri poezije Podružnice umirovljenika Lučko. Kolega će napraviti mali dokumentarac kako nam je išlo, snimit će nastup. Gluhoslijepi već danima pitaju kada će ga dobiti. Iako snimka nije još ni napravljena. Veselim dokumentarnom filmiću koji ćemo stvoriti pa kad bude prilika vama pokazati.

Zadatak 2. je oformiti humanitarno prodajni božićni štand u predvorju Doma zdravlja Remetinec. Mnogi preslatki radovi, često od recikliranih ili skupljanih materijala, puno truda uloženo. Izradile su ih osobe s invaliditetom. Na kraju kad je trebalo odrediti cijenu, bilo nam je muka. Po koliko to prodavati? Kako odrediti postignuće? I tako nismo procijenili ni jedan rad na više od 30kn da bi nas ljudi u većem broju podržali. Dom zdravlja nam svake godine ustupa prostor. Ovim putem im se želimo zahvaliti!

Dođite i vi pa pogledajte od 26.11-14.12. svakim radnim danom od 10:00-14:00h što nudimo. Od prikupljenog novca organiziramo božićnu proslavu za gluhoslijepe.

Zadatak 3. Izdržati prosinac! Nisam baš ni deva, a nisam ni miš. Što sam? Uglavnom, kraj godine, pozavršavati što više toga, napisati izvješća, pobrojati rezultate, ne zaboraviti ništa. A ponajmanje ne zaboraviti nasmješiti se :-D

ICO Crossminton Robocom Swiss Open 2018 – Buchs 03.-04.11.2018.

ICO Crossminton Opatija Open 2018 – Opatija 03.11.2018.

Vikend 03. i 04.studeni bio je dobar vikend za Crossminton klub Zagreb. Održana su širom Europe tri turnira (Debrecen,Buchs, Opatija), a članovi kluba su sudjelovali na dva.

U švicarskom gradiću Buchs na granici sa Lihtenštajnom, Zrinka Jagečić je sudjelovala na turniru iz svjetske serije (500 bodova), na kojem je bilo 56 natjecatelja iz 6 zemalja.

Ostali dio ekipe sudjelovao je na turniru u Opatiji, turnir iz internacionalne serije (250 bodova) kojega su organizirali članovi speed badmintonskog kluba Pešekani, na kojem je sudjelovalo 43 natjecatelja iz Slovenije i Hrvatske.

U subotu u švicarskoj Zrinka je izvanrednim igrama došla do finala. Ponadali smo se da će nakon prvog dobivenog seta Zrinka osvojiti Švicarsku, no nije bilo snage za dobiti odlučujući set, te je rezultatom 2:1 izgubila finale od njemačke igračice.

U Open kategoriji 1.mjesto je osvojio naš švicarac Wirth Severin.

U nedjelju su se na turniru u Buchs-u igrali mečevi u parovima.

U kategoriji mješovitih parova, par Jagečić Zrinka/Wirth Severin, nakon izvanrednih igara osvojili su prvo mjesto.

U Opatiji se crossminton igrao u tri kategorije (Open, M+40, Open parovi).

U Open kategoriji u kojoj su igrali i muški i ženski natjecatelji, nakon 6 napornih mečeva pobjedu je odnijela Paula Barković, Laura Jagečić je osvojila 5.mjesto, a mladi Marko Jerković je uz jednu pobjedu u grupi ispao iz daljnjeg natjecanja.

U kategoriji M+40 Siniša Jagečić prošao je grupu, te osvojio 9.mjesto.

U nedjelju 02.12.2018.godine u sportskoj dvorani OŠ Kajzerica biti će održan 6-ti po redu juniorski međunarodni turnir ICO Crossminton „Geodezija Aleksić“ Croatia Junior Open.

Sezona se bliži kraju. Sezona u kojoj smo ostvarili tri medalje u seniorskoj konkurenciji na Europskom prvenstvu u Norveškoj, sezona u kojoj ćemo imati nekoliko igrača u vrhu svjetske rang liste.

Opatija