Remetinečki Gaj - Na stalnom putu senzibilizacije javnosti o gluhosljepoći
trenutna stanica nam je rad s osnovnoškolacima. Tijekom provedbe projekta „Gluhoslijepe osobe i
biciklisti zajedno u pješačkim zonama-senzibilizacija djece biciklista“
obilazimo desetak škola Zagreba i 11 nizinskih gradova Hrvatske. Ciljna skupina
nam je bila 5.razred jer tada počinju samostalno voziti bicikle po naselju
gotovo svi. No u dogovoru sa školama prilagođujemo uzrast kako okolnosti
dopuštaju. Uključuju se djeca nižih i viših razreda. Moram priznati da im je
spoj ove dvije teme vrlo zanimljiv- gluhosljepoća, kako je ne vidjeti i ne čuti
te biciklizam – gdje su mali majstori vještine.
Djeci približimo pojam gluhosljepoće kroz osnovne
informacije u formi predavanja, a kolegica- partneri u projektu Sindikat
biciklista, djeci ispriča o prometnim pravilima i biciklističkom bontonu. Zatim
djeca mogu isprobati istovremeno koristiti naočale za simulaciju oštećenja vida
i slušalice za prikrivanje buke te se na kratko staviti u poziciju gluhoslijepe
osobe - tog ranjivog pješaka na nogostupu. Htjeli smo djeci skrenuti pozornost
zašto neki pješaci ne reagiraju na zvono bicikla, neki čak i kad im mašeš
ispred lica. Zato što mu kombinacija dvostrukog senzornog oštećenja (ili
pojedinačnog) baš to onemogućava. Gluhosljepoća se ne vidi iz vana. I dok god
(usprkos našim brojnim upozoravanjima korisnika na važnost korištenja
crveno-bijelog štapa) se osoba osjeća dovoljno spretnom da se sama kreće
ulicom, to i čini. Oprezno i usporeno, koristeći statične orijentire. Poput
kontrastne razlike u boji pločnika i travnjaka iako tu bila i biciklistička
staza. I dok do povremenih sudara s drugim pješacima, (okrznuće ramenom,
vrećicom, torbom) dolazi u većem broju- nisu toliko opasni. No, sudar s
biciklistom je već puno teži. Posebice jer ga gluhoslijepa osoba zbog brzine
kretanja teško uočava. Brzo izmiče vidnim mogućnostima gluhoslijepe osobe, a
gotovo su bešumni. Zato smo se ovim projektom usmjerili baš na taj aspekt
sigurnosti cestovnog prometa. Financijski nas je prepoznalo i podržalo
Ministarstvo unutarnjih poslova u sklopu Nacionalnog programa sigurnosti
cestovnog prometa RH 2011-2020.godine.
Kad osnovnoškolci poslušaju edukaciju, red dođe na
isprobavanje rekvizita i kretanje s njima. Što su djeca manja, to radije jurcaju
s naočalama i slušalicama. Moramo ih loviti i upozoravati na mogućnost ozljede.
Maleni nam odgovaraju: „ja vidim sve i čujem sve!“ Blaženo nesvjesni da ono što
čuju i ono što vide nije sve. Samo njihovo sve!
Da li tako i gluhoslijepa djeca, s ostacima osjetila,
razmišljaju kako mogu sve?! Koliki je to poticaj za učenje!! Toliko osporavan s
„Nije to za tebe“
No, naša videća i čujuća dječica, koja su „mogla sve“ će
ipak pohraniti u glavi neka iskustvena sjećanja da vid i sluh nisu svakome
isti. Možda će se produbiti interesi, saznati više o temi kako sazrijevaju. I
dobit ćemo generacije mladih ljudi s prihvaćanjem postojanja razlika među
ljudima koje naše društvo obogaćuju te da se svakoj osobi treba prići s
poštovanjem, a svoju moć, brzinu i vještinu bicikliranja, isprobavati samo na
sigurnim mjestima i za pješake i za male bicikliste.
Jedno od pitanja djece koje je pogodilo sridu socijalnog
problema gluhoslijepih osoba: „Je li njima dosadno?“ Daaa! Sve što treba
gluhoslijepima je uključiti ih u igru!
Nema komentara:
Objavi komentar