četvrtak, 29. ožujka 2018.

Od punoglavca do žaba…. Plač je život

JakuševecKina. Velika moćna država  nama zapadnjacima često nerazumljiva, ponekad i odbojna. U prošlosti vrlo zatvorena. S negodovanjem gledamo na njihovu politiku  jednog djeteta, a ovaj roman će nam otkriti kako je do takvih promjena došlo.  Upravo ta velika, mnogoljudna, rigorozna država itekako je zanimljiva. Njen proces  transformacije režima je zapanjujući. Ni tu veliku istočnu državu, državu mnogih carstava, duhova, režima i kultura nisu zaobišle transformacija i globalizacija. Pratimo radnju unutar 59 godina. Kulturološki, politički, demografski presjek. Presjek u razmišljanju, ideologiji, svijesti.

Roman je napisan u epistolarnoj formi. Pripovjedač Wan Xiopao piše pod pseudonimom Punoglavac drugome piscu i svome kolegi pisma u kojima otkriva život i rad, ali i divljenje prema svojoj tetki. Već na samom početku romana u pismu nagovještava kako će napisati dramu o svojoj slavnoj tetki. O snažnoj, požrtvovnoj ženi, uzdignutoj kao nacionalnoj heroini, liječnici opstetičarki u Sjeveroistočnoj gradskoj općini Gaoma. Tetka je bila žena koja nije prezala ni pred čime da dokaže i održi svoju vjernost komunističkom režimu i Partiji. U duhu te ideologije i vjernosti porodila je 9883 djece, a odgovorna je za 2800 pobačaja. Kontroverzna ličnost koja slijepo slijedi Zakon o obiteljskom planiranju i to postaje glavni cilj njezina djelovanja, svrha njezina života. Odanost Komunističkoj partiji.

Vrijeme radnje započinje ujesen 1960. godine za vrijeme velike nestašice hrane, kad su djeca jela čak i ugljen kako bi zavaravala glad, a žvakala bi i neprobavljive tvari. 

U to vrijeme rođeno je premalo djece jer je vladala velika glad pa su trudnice umirale ili nisu mogle iznijeti trudnoću. Nekoliko godina kasnije dolazi do oporavka ekonomije, što je rezultiralo plodovima na zemlji, i tada se pojavljuje termin „djeca slatkog krumpira“ - gospodarstvo je odjednom osnažilo i ljudi su više jeli, bilo je znatno manje gladi, a to je dovelo do povećanog broja stanovništva.

Wan Xin, piščeva slavna tetka i glavni lik ovog romana, radila je više od pedeset godina kao opstetičarka. Imala je prirodni talent i osjećaj za djecu. Izabrala je ovo plemenito zanimanje i zbog toga što je i njezin otac bio liječnik. Za nju je rođenje djeteta nešto najsvetije. Zvuk plača osjeća u svojim venama kao najveću radost, a izostajanje istog tog plača prožima je najvećom boli. Ipak, u vrijeme Maova režima, u vrijeme „djece slatkog krumpira“ rođeno je previše djece pa je vođa Mao rekao da se čovječanstvo treba kontrolirati i da se ljudi moraju nositi s porastom populacije. Porast populacije značilo je „jedno je dobro, dvoje je dovoljno, troje je previše.“ Tetka je članica Komunističke partije Kine, članica stalnog odbora Savjetodavnog kongresa i zamjenica Grupe za obiteljsko planiranje. U skladu s politikom obiteljskog planiranja, svi se muškarci, čije su žene rodile troje i više djece, trebaju javiti u zdravstveni centar komune kako bi bili podvrgnuti vazektomiji. Dobit će dvadeset yuana da im pomognu pri oporavku i bit će tjedan dana oslobođeni od rada, radni bodovi neće im se odbiti. Naravno, to je izazvalo veliki otpor pa su se mnoge vazektomije vršile prisilno. Kasnije se ženama podvezivalo jajnike i odmah nakon poroda ugrađivali bi im spirale. Za ilegalnu trudnoću kazne su bile velike i rigorozne. Tetka je mahnito proganjala svaku ženu koja bi ilegalno ostala trudna, čak i do te mjere da bi svim susjedima srušila kuće, ako bi tko zatajio kakvu informaciju o ilegalnoj trudnici. Ako je prvo dijete bilo muško, obitelj više nije smjela imati djece. Ako su dobili djevojčicu, mogli su planirati drugo dijete tek nakon navršene osme godine djetetova života. Muškarci se nisu mogli nositi time - izumiranjem loze ako bi se rodila kćer - stoga su žene prisiljavali na nove trudnoće. Položaj nejednakosti muškarca i žene jako je naglašen. Žena je manje vrijedna i podređena. Kasnije, u vrijeme promjene režima u 21. stoljeću u vrijeme kapitalizma, ilegalno će se otvoriti institut za potpomognute trudnoće, surogat majke dostupne samo visokom društvu koje si to može priuštiti. Bogati uvijek nađu načina da zaobiđu sustave, društva, ideologije. Plaćat će 50 tisuća za dječaka, 30 tisuća yuana za djevojčicu. I to sve pod paravanom farme žabama. Iz te vizure, mnogo godina kasnije od mahnitog lova na ilegalne trudnice i prisilne pobačaje, Tetka će kritizirati kinesko kapitalističko društvo kao feudalističko, zaluđeno favoriziranjem dječaka, iako su njihove vlastite majke jednom isto bile djevojčice. Njihove bake također. Kad bi svi imali dječake, a ne djevojčice, svijetu bi došao kraj. Tetka vjeruje u sklad prirode. Nema moćnijih nad drugima. I to je ono što je proganja, njena savjest i slijepa odanost režimu učinili su od nje krivca za tolike nečujne plačeve. Smrti. Pobačaje. Nemogućnosti. Krivnja će je izjedati.

„U posljednja dva desetljeća Kina je ekstremnim mjerama riješila problem povećanja populacije, ne samo zbog napretka zemlje već i zbog doprinosa čovječanstvu.

Na kraju krajeva, svi mi živimo zajedno na ovome malom planetu uz ograničene resurse. Jednom kad oni nestanu, nikada se neće vratiti, i ako gledamo iz te perspektive, kritike Zapada prema kineskoj politici obiteljskog planiranja nepravedne su.

Naslov romana Žabe na kineskom znači wa, wawa označava djecu, Nuwa je božica koja je stvorila ljude. Nakon što je općina nastanjena ljudima, znak za žabe postao je simbolom za obilje djece i totem Sjeveroistočne gradske općine Gaomi. Žabe su stvorenja koja uživaju veliko strahopoštovanje, kako u glinenim skulpturama, tako i na novogodišnjim slikama. Naslov romana je igra riječima - žaba i djeca - riječi koje imaju isto značenje. To se objašnjava tako što punoglavci podsjećaju na spermije iz kojih nastaje život. Jedan od deset tisuća punoglavaca postat će žaba, a jedan spermij od deset milijuna ulazi u jaje i stvara se dijete. Život.

Tetka se panično bojala žaba, a odgovor na to dat će nam pripovjedač koji će na kraju romana iznijeti dramu o svojoj slavnoj tetki. Roman završava stvarnom dramom koja se kao motiv proteže cijelom knjigom, zaokružujući priču kao svojevrstan epilog. Sve likove stiže njihova sudbina.

Ovo je roman o velikim temama, temama koje su snažne i kontroverzne, u zatvorenoj Kini. Odgovorit će na mnoga postavljena pitanja i pomoći će nam da razumijemo kinesku kulturu i ideologiju.

Mo Yan: Žabe