subota, 24. veljače 2018.

Valentinovo za gluhoslijepe

Remetinečko Gaj -

“Najveća sreća u životu je uvjerenost da smo voljeni – voljeni zbog toga kakvi jesmoili još više, usprkos tome kakvi jesmo.”

Victor Hugo

Valentinovo kao praznik ljubavi je poticaj za pozitivnu energiju. Osvješćivanje ljubavi kao velike sile koja liječi dušu i tijelo. Slavimo je razigrano u prostorijama naše udruge. Dekoracije u crvenoj boji, medenjaci u obliku srca, igre, osmjesi, veselje. Tako je bilo i ove godine. No, u pozadini tog jednog dana kriju se dublji problemi. Želja za ljubavlju. Biti voljen na taj romantičan način, davati nježnost partneru… “Sljepoća odvaja čovjeka od STVARI, gluhoća odvaja čovjeka od ČOVJEKA, a gluhosljepoća vodi u IZOLACIJU”. Koliko preduvjeta treba ispuniti da bi tog potencijalnog partnera/partnericu uopće i sreo? Koliko se tu uopće prilika u životu pruža? Koliko opet tu dolazi do izražaja težina oštećenja, vrijeme njihovog nastanka?

Nisam stručnjak iz tog područja, nisam radila niti statistiku, niti istraživanja, nemam niti reprezentativan uzorak gluhoslijepih s kojima sam razgovarala. Imam samo duboke dojmove koje sam upila od nekolicine njih.

Primjer 1:

Želim ženu, gdje da je upoznam? Ti (prevoditelj) me moraš dovesti do koje jer ja ne vidim.

Primjer 2: 

Molim pomoć u udruzi. Kad sam trebala pristupnu cestu do kuće, riješili ste stvar. Kad sam trebala riješiti državljanstvo, i to ste. Kako mi sada ne možete osigurati muža?

Primjer 3: 

Jedine žene koje srećem (osim članica obitelji) su prevoditeljice. Svako toliko se zaljubim u koju. Neću se prestati nadati da će mi jednom biti uzvraćeno.

Primjera ima još. Možda mnogi koji čitaju ove retke nisu ni razmišljali sada o osobama s invaliditetom kao aktivnim tražiteljima ljubavi, nježnosti, partnerima. Kao da u osnovnom ugovoru o životu piše - nisi dobio vid, nisi dobio sluh, nisi dobio pravo na ljubavni život (tijekom vremena gubit ćeš vid, gubit ćeš sluh, gubit ćeš pravo na ljubavni život). No, gubeći određena osjetila ne gubi se potreba za ljubavlju i seksualnošću.

Još kada se nađu dvije osobe s invaliditetom- najčešće istim, gledamo ih blagonaklono. Malo si razmislimo kada pomislimo kako će se snaći u roditeljstvu… Ali, kad se govori o vezi osobe s invaliditetom i one bez invaliditeta (a da su se tako i upoznali- ne da je jedan od partnera doživio oštećenje tijekom veze) gledamo to s čuđenjem!

Ja, kao zaposlenica jedne udruge osoba s invaliditetom, razmišljam kako je to drugdje riješeno. U visoko civiliziranim društvima. Ili pak u onim nisko civiliziranim. U srednje civiliziranim- nije riješeno. Nalazim na internetu podatke da u Švicarskoj, Danskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj postoje organizacije koje osiguravaju pružanje seksualnih usluga osobama s invaliditetom. Diskutabilno, naravno. Ali diskusija je nekakav put rješavanja problema.

Na kraju vam mogu reći kako će biti dalje. Rješavat ću dalje situacije pristupnih cesti, narudžbi na specijalističke preglede, ostvarivanja zakonskih prava, a bračnim posredništvom neću se baviti. Slušat ću, tješit ću, i promatrati kako vam život ide.

Ono što vam svima želim, moji korisnici, da ostvarite što više ljubavi u životu. Nije partner, ali može se voljeti sve ostalo, ovaj dan, ovo pomagalo što vam život čini lakšim, ovog prijatelja, ovaj hobi, ovu biljku na prozoru, ovu mačku u krilu, to što još želite učiti nove stvari, to što dolazite na naše aktivnosti, to što mene učite gledati svijet iz sasvim drugog ugla.