utorak, 9. siječnja 2018.

Najmanje što mogu napraviti je vjerovati u sebe

Novi ZagrebZašto se događaju situacije kad prestanem vjerovati u sebe? Kad posumnjam u sebe?

Krenem entuzijastično i sve štima do trenutka kad upadnem u gap. To je onda kad ne osjećam tvrdo tlo pod nogama i potrebna mi je samo sekunda da se okrenem na peti svoje desne noge. Da odem, da odustanem.

Pojavljuje se set pitanja samoj sebi:

Je li u redu na kraju krajeva što sam ušla u to?

Je li mi je to potrebno?

Ima li to kakvog smisla?

Koliko sam ja dobra u tome dok se drugi bolje snalaze od mene?

Neminovno viri iz prikrajka set osuđivačkih tvrdnji:

Možda, sam ipak na krivom mjestu.

I sama vidim da su drugi bolji. Možda je to za njih, a ne za mene.

Bolje je da se povučem.

Dok te setove izgovaram fokus mi je konstantno na rupi u koju sam upala. Fenomenalno jak fokus iz kojeg se koprcam da izađem, no ne ide. Osjećam se kao zarobljenik u živom pijesku.

Koliko ne vjerovanje u samu sebe je moje “željeno stanje” rasplinulo i pretvorilo u pepeo.

Zamislite gdje bi sada bila da sam ovu ludu snagu fokusa prebacila samo na “željeno stanje”?

Nadomak cilju, u najmanju ruku.

Vozačica

Vozim već 30 godina i jako dobro vozim. Prije nego sam položila vozački, kao djevojka, sanjala sam sebe da vozim i to jako dobro. Danas je to ostvareno. Vozila sam mnoge marke i lako se snalazim u njima u vrlo kratkom vremenu. U tom periodu sam imala jedan sudar čiji sam krivac bila ja. Izašla sam iz auta. Pozdravila se s gospodinom. Ispričala se i razmijenili smo dokumentaciju. Bila je to jedna nepromišljena trka za parkirnim mjesto u centru grada čime sam oduzela prednost drugom vozaču ušavši u njegovu voznu traku.

Ja i dalje vozim, i da mi se opet dogodi neki krivi korak nemam potrebu da sebi kažem da nisam dobra vozačica.

To mi jednostavno ne pada na pamet. Da postavljam sebi neka trivialna pitanja? Jednostavno to se u ovu priču ne uklapa.

Danas u centru grada tražim svoje parkirno mjesto sjetivši se onog krivog koraka te obratim tada veću pozornost.

Jedan krivi korak u nizu mojih koraka ne može i ne treba me zaustaviti. Baš mi treba potvrditi ono suprotno i dati veću snagu. 

Je li zaista moguće da 1 od 1000 koraka, može dovesti u pitanje onih 999 fenomenalnih koraka?

Vjera u 999 je veća od nevjerica u 1, a to mogu postići prebacujući fokus na vjerovanje u sebe.

Vjerovanje u sebe je najmanje ili možda najviše što mogu učiniti za sebe. 

Koje je vaše mišljenje?

Gdje je vaš fokus i jeste li time zadovoljni?