srijeda, 6. prosinca 2017.

Kako se moj grad brzo mijenja

Remetinečki GajKad slušamo neku stariju osobu koja se čudi kako se grad izmijenio u zadnje vrijeme, da prije 20 godina nije bilo tako. Pa se čude, kako se to samo brzo mijenja. Nije to nimalo brzo, kako se brzo tek mijenja slijepim i slabovidnim osobama. Odmah ističem da će “samo” slijepa i slabovidna osoba pitati nekoga na ulici za pomoć, dok gluhoslijepa osoba to neće moći.

Imali smo obilazak izložbe radova gluhoslijepih osoba u Domu za starije Sv.Ana u Travnom. Gluhoslijepi su mahom išli u grupi i s intervenorima. To je dio grada koji inače ne posjećujemo često te nije dio mentalnih mapa gluhoslijepih. Jedan korisnik poprilično oštećenog  vida. Više manje oslanja se na druge orijentire kretanja nego mi videči. Njemu se tramvajske rute razlikuju po broju stanica ravno pa zavoj pa onda opet puno stanica ravno… I tako se njemu izmiješala dionica rute tramvaja broj 5 po Vukovarskoj i broja 7 po aveniji Dubrovnik. Vrlo slična putanja. Nekako je on sebi u glavi složio da nije u Travnom, nego negdje bliže u Trnju. Nije bilo većih problema jer je bio s intervenorom. Bilo je samo uvjeravanja intervenora da nisu fulali nego idu na sedmicu.

No, jedan korisnik stanuje blizu u Travnom, i stvarno nije tražio podršku intervenora. Ali, i on je imao problema na dolasku do doma (kojih 500 m rute). Zašto? Jer je lišće prekrilo stazu. Ono malo vidnih informacija ponestalo mu je. A ni štap po lišću nema iste odgovore kao po asfaltu. Tako bude i kad padne snijeg. Slabovidnima bude tako I kad je mraz i magla. I kad je sunce nisko pa bliješti. Grad koji si znao, putevi koje si znao, više nisu ti.

Zamislite tek slijepu osobu koja ima mentalnu mapu dolaska do neke zgrade jednim putem. A onda zabrane taj put jer mijenjaju asfalt ili instalacije, što god. Pješaci idite na drugu stranu ulice. S druge strane ulice je nepoznat put. Koliko stupića do cilja, koliko pješačkih prelaza, koliko kanti za smeće, koliko fizički opipljivih stvari! A ne samo jedan pogled u daljinu pa da znamo gdje smo.

Kada osoba s oštećenim vidom uči novi put? Opipa stazu! Štapom. A videči vodič joj opiše popratne stvari. Primjerice, uzduž staze je drvored, na stazi je ucrtana biciklistička staze….

Nije grad samo na ulicama, grad je i u svim javnim ustanovama. Kako su one prilagođene? Evo jedne priče gluhoslijepe osobe o tome.

“Uzmem svoja kolica i krenem kroz redove. Svjetla su dobra, sve ima na polici cijene, ali koja cijena ide uz koji proizvod?? Posebno kod voća i povrća. Dobro, vidim voće, vidim i tablu s cijenom negdje iznad kako visi. Ali, ne mogu vidjeti koja cijena se odnosi na koje voće. A tabla je dalje od jednog metra i ne vidim pročitati, a i ne stoji tabla s cijenom točno iznad te vrste voća. Sve je nekako u križ posloženo.

 A tek vaga!? Upisati onaj broj, šifru ili vidjeti koliko kila teži. Posebno ono što piše iza male točke, ono još sitnije. Ma baš mi je dosta toga. Potrpam što sam htio u vrećicu i ona na blagajni neka mjeri. I još to razmještanje redova! I one košare s proizvodima uz rub. Ne vidim ih, ne mogu mimoići. Sužuju redove! I sudaram se. To su sad dućani, toga ima u svakom kvartu. Eto!”