Moć kuju pružaju osjetila

Novi Zagreb - Nedavno mi je gluha gospođa koja je bila s gluhoslijepom gospođom u trenutku kad je ova bila izuzetno uznemirena jer je saznala da joj je umro brat, rekla: “Hvala Bogu da si ti bila s nama tada, jer ti čuješ”

Zašto sam ja bila bolja osoba utješiti nekoga zato što čujem?

Navikla sam na komentare kojima je obrazloženje da ja napravim nešto što nije izravno povezano sa sluhom bolje taj što ja čujem. Ili, lako meni jer ja čujem.

Vidim da se korisnici odnose prema meni u udruzi i kolegicama prevoditeljicama kao da smo autoriteti. Zato što čujemo. Kolege s oštećenjima sluha doživljavaju ravnopravnije.

Kad je sve to počelo? Kad im je društvo nametnulo osjećaj građana 2.reda?

Biti gluhoslijep od ranog djetinjstva, iako u onoj kategoriji slabovidnost + nagluhost dovodi do gubitka brojnih informacija. Nismo ni svjesni koliki je to ogroman obim propuštanja kad si tu u prostoriji ali kao da nisi tu. Gluhoslijepe osobe zahtijevaju komunikaciju 1 na 1 i to puno vremena.

U obitelji, koji od ukućana ima toliko vremena i strpljenja biti uz gluhoslijepo, gluho dijete dok god se u obitelji neka dinamika odvija? Tim više ako obitelj ne zna komunicirati s njime što je čest slučaj kad ostali ukućani nemaju tih senzoričkih oštećenja. Život je dinamičan, brz. Ponekad je bitno da je dijete nahranjeno, obučeno, naspavano, zabavljeno samo sobom. A manje bitno da zna kako se u obitelji priča o sportu, izletima, obvezama, raspravlja o razmiricama. Pa čak kad dođe do tog da je dijete izravno uključeno u situaciju, produžuje se taj roditeljski nagon da obavljaju stvari umjesto svog djeteta. Izdvajaju ga iz situacije.

Gluhoslijepo dijete u školi. Koja škola ima dovoljno kadra za poduku 1 na 1?

Gluhoslijepa osoba na poslu? Rijetko, malo njih radi. A tada računica “Mogu sve samo mi treba tri puta više vremena” predstavlja izazov za poslodavca i kolege.

I kako sad to gluhoslijepo dijete odrasta? Gleda braću i sestre (ili drugu djecu) s puno prijatelja, češće pozivane na rođendane, aktivnije uključene u igru. Gluhoslijepi mladić ili djevojka na zabavi sjedi i promatra koliko mu osjetila dopuštaju. Tu je, ali nije dio toga. Ne sudjeluje u šalama i zadirkivanjima. Često najviše što može dobiti da mu netko samo prenese temu o kojoj se priča. Na poslu već zna da je tamo, ali nije baš dio tima.

Stoga se gluhi okreću jedni drugima, stvaraju svoja društva, svoju kulturu i običaje. Uživaju i provode se u svom krugu ljudi. Kad se dogodi gubitak vida pa osoba pređe u populaciju gluhoslijepih, što mislite imaju li sad ti gluhi dovoljno strpljenja obraćati se samo tom jednom gluhoslijepom članu društva. Ili spontano komunikacija opet teče brzo, fluentno. Znakuju, ruke dinamično rade, govornici se izmjenjuju. Sa svojim npr. suženim vidnim poljem gluhoslijepa osoba dok uoči da je riječ preuzeo netko drugi i tko je taj drugi vjerojatno je već propustila puno informacija. No, kad vid još više oslabi pa gluhoslijepom priđe gluhi sugovornik i znakuje čega nije ni svjestan jer ga nije primio za ruke za taj prelazak na taktilnu komunikaciju. Teško je to i gluhom sugovorniku, jer to nije stvar shvaćanja situacije nego vještina komunikacije koju se uči. Uči se zamisliti se na mjestu gluhoslijepe osobe- koje joj je sad vidno polje, kako joj moram znakovati ili koje joj je bolje uho, s koje blizine i kojom bojom glasa joj pričati.

I da li sad meni moj sluh daje moć i za utješiti nekoga? U velikoj mjeri – da, jer sam kroz život prolazila upijajući mnogo više informacija, socijalizacije i znat ću što sada treba napraviti dalje i znat ću koju službu zvati za pomoć i imati ću ideje za situaciju koje sam pokupila negdje onako usput.