.

petak, 30. lipnja 2017.

Gluhoslijepi i biciklisti zajedno na pločniku

Remetinečki Gaj - Veliki sam pobornik gradskog biciklizma. Za čas stižem kuda želim, ovisim o svojim snagama i organizaciji. Vrijeme uštedim, a o kondiciji da ne govorim. Ma, hvalite me usta moja- u izvrsnoj sam kondiciji.

Moja kolegica, gluhoslijepa osoba - tunelski vid, hoda uz rub staze uvijek. Razlog zato što joj je jasno uočljiv kontrast trave i asfalta, a s druge, ima i psića koji šeće po travici. Ona bjesni na bicikliste. Kaže mi: “Trube mi, ja ih ne vidim sa strane a i ne razaznajem odakle buka dolazi. Prošišaju pored mene, pesa mi splaše, ne znam kud skače!”.

Obje smo u pravu!

Ove godine smo se prijavili na natječaj MUP-a za sigurnost cestovnog prometa. Pozvali smo Sindikat biciklista na suradnju i rado su se odazvali. Htjeli smo im ponuditi edukaciju biciklista o gluhosljepoći. Što podrazumijeva, kakve kombinacije oštećenja postoje, koja su im vanjska obilježja…i to relativno lako postižemo tako da im damo naočale koje simuliraju razna oštećenja vida te slušalice za prikrivanje buke. Tako opremljeni pokušaju raditi svoje uobičajene aktivnosti. Taj postupak primjenjujemo sa svima - medicinarima, političarima, studentima… Iskustva su fantastična. Vrlo dojmljiva onome tko proba. Zamalo naš cilj postignut.

S druge strane, kad biciklisti educiraju nas je prvi pomak od rutine biciklistima. Uobičajeno oni uče bicikliste kako da se ponašaju u prometu. Mi smo egzotična skupina ljudi. I gluhoslijepi i prevoditelji za gluhoslijepe. Nisu za nas prije čuli, niti o tome razmišljali. Što bi nas oni učili? Gluhoslijepi ne bicikliraju. Ono što možemo učiti je zakon kojeg se svi trebamo držati i društvena pravila ponašanja na pločniku. Odmah je rečeno sa zadrškom- grad nije prilagođen biciklistima- staze su loše, nepravilno iscrtane pa kako da biciklist ne iskoristi priliku pa se vozi boljim dijelom asfalta ali s krive strane, kako da ne bira put s nižim rubnjacima. E, a takve puteve biraju i gluhoslijepe osobe. Što jednostavnije za kretanje to bolje. No, poslušat ćemo jedni druge i probati se razumjeti. Još u sklopu svoje edukacije biciklisti će gluhoslijepima omogućiti dojam kako je to biti na biciklu. Ili na tandem biciklu ili na trokotaču.

 A to je vrijedno iskustvo!

Provedba projekta zanimljiva je i vrlo poučna. Nešto što do sada nismo radili. Veliko mi je zadovoljstvo ova suradnja. Spojit će se: “želim računati na svoju brzinu” sa “mogu sve samo mi treba tri puta više vremena”.

Da biste djelomično stekli uvid o čemu se radi, pročitajte kontekst pa pogledajte fotografije ispod.

Gluhoslijepa osoba kreće se uz rubnjak jer mu je on orijentir za smjer- put lagano skreće. Neće se orijentirati po vanjskom rubu zbog opasnosti blizine ceste i automobila. Prikazane su tri simulacije oštećenja vida iako ih postoji mnoštvo varijacija. Sluh može biti prisutan u manjoj mjeri, no u uvjetima ulice tek kao kakofonija. Nedovoljno za orijentaciju položaja brzo pomičućeg objekta (biciklista koji trubi ili viče). Ako s tim uvjetima malo pomakne glavu, gluhoslijepa osoba gubi iz fokusa biciklista. U tih par sekundi ili čak i kraće, moguće ga neće zamijetiti vidom nego propuhom ili brzim kratkim dodirom uza se. Uz sve prisutan oprez na ulici, to je veliki stres gluhoslijepoj osobi.

Hoće li biciklistu biti jasno zašto se osoba ispred njega na biciklističkoj stazi nije maknula? Neće ako ne nosi štap. Djelomično ako vidi štap. Zbunjujuće jer ne zna razliku između bijelog i crveno-bijelog štapa. Bijeli nose osobe oštećena vida, dok crveno-bijeli štap označava da osoba ima oštećen i vid i sluh te ne možeš samo doći do nje i pričati joj.