Remetinečki Gaj - Veliki sam pobornik gradskog biciklizma. Za
čas stižem kuda želim, ovisim o svojim snagama i organizaciji. Vrijeme uštedim,
a o kondiciji da ne govorim. Ma, hvalite me usta moja- u izvrsnoj sam
kondiciji.
Moja kolegica, gluhoslijepa osoba - tunelski
vid, hoda uz rub staze uvijek. Razlog zato što joj je jasno uočljiv kontrast
trave i asfalta, a s druge, ima i psića koji šeće po travici. Ona bjesni na
bicikliste. Kaže mi: “Trube mi, ja ih ne vidim sa strane a i ne razaznajem
odakle buka dolazi. Prošišaju pored mene, pesa mi splaše, ne znam kud skače!”.
Obje smo u pravu!
Ove godine smo se prijavili na natječaj
MUP-a za sigurnost cestovnog prometa. Pozvali smo Sindikat biciklista na
suradnju i rado su se odazvali. Htjeli smo im ponuditi edukaciju biciklista o
gluhosljepoći. Što podrazumijeva, kakve kombinacije oštećenja postoje, koja su
im vanjska obilježja…i to relativno lako postižemo tako da im damo naočale koje
simuliraju razna oštećenja vida te slušalice za prikrivanje buke. Tako
opremljeni pokušaju raditi svoje uobičajene aktivnosti. Taj postupak
primjenjujemo sa svima - medicinarima, političarima, studentima… Iskustva su
fantastična. Vrlo dojmljiva onome tko proba. Zamalo naš cilj postignut.
S druge strane, kad biciklisti educiraju
nas je prvi pomak od rutine biciklistima. Uobičajeno oni uče bicikliste kako da
se ponašaju u prometu. Mi smo egzotična skupina ljudi. I gluhoslijepi i
prevoditelji za gluhoslijepe. Nisu za nas prije čuli, niti o tome razmišljali.
Što bi nas oni učili? Gluhoslijepi ne bicikliraju. Ono što možemo učiti je
zakon kojeg se svi trebamo držati i društvena pravila ponašanja na pločniku.
Odmah je rečeno sa zadrškom- grad nije prilagođen biciklistima- staze su loše,
nepravilno iscrtane pa kako da biciklist ne iskoristi priliku pa se vozi boljim
dijelom asfalta ali s krive strane, kako da ne bira put s nižim rubnjacima. E,
a takve puteve biraju i gluhoslijepe osobe. Što jednostavnije za kretanje to
bolje. No, poslušat ćemo jedni druge i probati se razumjeti. Još u sklopu svoje
edukacije biciklisti će gluhoslijepima omogućiti dojam kako je to biti na
biciklu. Ili na tandem biciklu ili na trokotaču.
A to je vrijedno iskustvo!
A to je vrijedno iskustvo!
Provedba projekta zanimljiva je i vrlo
poučna. Nešto što do sada nismo radili. Veliko mi je zadovoljstvo ova suradnja.
Spojit će se: “želim računati na svoju brzinu” sa “mogu sve samo mi treba tri
puta više vremena”.
Da biste djelomično stekli uvid o čemu se
radi, pročitajte kontekst pa pogledajte fotografije ispod.
Gluhoslijepa osoba kreće se uz rubnjak jer
mu je on orijentir za smjer- put lagano skreće. Neće se orijentirati po
vanjskom rubu zbog opasnosti blizine ceste i automobila. Prikazane su tri
simulacije oštećenja vida iako ih postoji mnoštvo varijacija. Sluh može biti prisutan
u manjoj mjeri, no u uvjetima ulice tek kao kakofonija. Nedovoljno za
orijentaciju položaja brzo pomičućeg objekta (biciklista koji trubi ili viče).
Ako s tim uvjetima malo pomakne glavu, gluhoslijepa osoba gubi iz fokusa
biciklista. U tih par sekundi ili čak i kraće, moguće ga neće zamijetiti vidom
nego propuhom ili brzim kratkim dodirom uza se. Uz sve prisutan oprez na ulici,
to je veliki stres gluhoslijepoj osobi.
Hoće li biciklistu biti jasno zašto se
osoba ispred njega na biciklističkoj stazi nije maknula? Neće ako ne nosi štap.
Djelomično ako vidi štap. Zbunjujuće jer ne zna razliku između bijelog i
crveno-bijelog štapa. Bijeli nose osobe oštećena vida, dok crveno-bijeli štap
označava da osoba ima oštećen i vid i sluh te ne možeš samo doći do nje i
pričati joj.