Remetinečki Gaj - Što sam ako se usporedim sa Svemirom, što
sam ako se usporedim sa svijetom, što sam ako se ne mogu usporediti s nikime?
Potaknuta nedavnom odličnom suradnjom s
Remetinečkim astronomskim društvom i gospodinom Vladimirom Jugom, krenula sam
intenzivnije razmišljati o opsezima svjetova. Gospodin Jug je donio teleskop na
igralište ispred udruge. Točno u podne imali smo zakazano promatranje Sunca.
Hm, točno u minutu za gluhoslijepe??? Što je pola sata ili sat u terminima Svemira?
Da, bili smo više-manje spremni na vrijeme. Veselilo me što je svatko od mojih
korisnika mogao na neki način doživjeti to promatranje. G. Jug nam je objasnio
dijelove teleskopa i kako on funkcionira. Mogli su ga opipati. Zatim su mogli
staviti dlan ispred leće i shvatiti kako Sunce snažno zagrijava, a potom smo
stimulirali njuh- g. Jug je stavio suhi list ispred leće koji se ubrzo počeo
paliti i dimiti. Stiglo je na red promatranje. Korisnici su bili vrlo zabrinuti
za sigurnost svojih očiju. Čak uplašeni. Jednom drugom prilikom mi je korisnica
jasno definirala: “Mojih 5% vida je meni isto toliko sve, koliko je tebi tvojih
100%”. Uvjerili smo ih kako je sigurno promatrati jer postoje filteri koji
štite oko. Oni koji su mogli, pokušali su pogledati kroz teleskop u Sunce. Ma i
oni koji nisu mogli su to pokušali. Možda ipak nešto vide. Kako je jedna
korisnica na kraju rekla: “Jasno da sam vidjela kroz teleskop - prikazuje veliko
tamno plavo nebo!”
Poslije tog pokaznog dijela slijedio je dio
s edukacijom u dvorani. Svemir u kratkim crtama. Koje su to astronomske
veličine, zar ne? Kako shvatiti udaljenost 50 astronomskih jedinica ako jednu
predstavlja razdaljina od Zemlje do Sunca. Je li nam Sunce onda zapravo blizu,
u susjedstvu? Znate, isto kako nam je Marica blizu kad nam usfali malo mlijeka
u nedjelju navečer dok pečemo kolače pa skoknemo do nje. Tako i do Sunca,
pukneš kamen s ceste do njega. Ili masu od 3 milijuna sunaca? Možemo li
shvatiti veličinu samo jednog Sunca?
Razmišljam ja o tome i zapravo od veličina
Svemira smanjujem sve manje i manje koncentrične krugove kako bih došla do
veličine svijeta jedne gluhoslijepe osobe. To je mali svijet. Jako mali. Za
jednu gluhoslijepu osobu nedavno mi je kolegica dala usputni komentar: “On je u
svom svijetu opaki frajer.” Zastala sam i razmislila što čini njegov svijet. On
zna da su neki ljudi oko njega, bilo ih 10 ili 100 nevažno, obično mu nije ni
bitna ta informacija. Glavno da je tu njegova prevoditeljica, trener i neki
ljudi koje zamišlja kako se dive njegovoj snazi. U teretani redovito vježba.
Zatim mu je bitno da će biti i drugih prevoditelja/ljica (90% ljudi koji čine
njegov svijet) kojima će reći da mu opipaju bicepse. Brine o svojoj frizuri,
uredno održava bradu, ne može se pogledati u ogledalo, ne može vidjeti druge
ljude. Ono što može (društveno prihvatljivo) tek svojim prevoditeljima i
prijateljima stisnuti nadlanicu, dlanove, odmjeriti visinu u odnosu na to i
možda katkad ženi osjetiti kosu ako je duža. Toliko informacija čini druge
ljude. U tom svijetu on je izgradio samouvjerenost bez obzira primjerice na
svoju kifozu (drugim ljudima ne opipava leđa). Veličina nosa i ino su mu
apsurdno nebitne informacije. Nos je tu da se diše kroz njega.
Sad mi s druge strane - prevoditelji, ljudi
sa sluhom i vidom. Jesmo li sretniji što znamo da ćemo samo u jednoj vožnji
tramvajem naići na ljude koji su veći frajeri od nas? Da će sve informacije i
obveze koje mi dan nameće opako rastezati granice moga svijeta? A sad obratno razmišljam
o granicama svijeta od malog na veće. Evo primjera: pokvario mi se fax na
poslu. Čudna neka stvar.
I zar nije stvarno čudo da u svim tim
različitim svjetovima mi ipak funkcioniramo, preklapamo se, surađujemo i volimo
se.
