.

petak, 26. svibnja 2017.

Maleni ispod zvijezda

 Remetinečki Gaj - Što sam ako se usporedim sa Svemirom, što sam ako se usporedim sa svijetom, što sam ako se ne mogu usporediti s nikime?

Potaknuta nedavnom odličnom suradnjom s Remetinečkim astronomskim društvom i gospodinom Vladimirom Jugom, krenula sam intenzivnije razmišljati o opsezima svjetova. Gospodin Jug je donio teleskop na igralište ispred udruge. Točno u podne imali smo zakazano promatranje Sunca. Hm, točno u minutu za gluhoslijepe??? Što je pola sata ili sat u terminima Svemira? Da, bili smo više-manje spremni na vrijeme. Veselilo me što je svatko od mojih korisnika mogao na neki način doživjeti to promatranje. G. Jug nam je objasnio dijelove teleskopa i kako on funkcionira. Mogli su ga opipati. Zatim su mogli staviti dlan ispred leće i shvatiti kako Sunce snažno zagrijava, a potom smo stimulirali njuh- g. Jug je stavio suhi list ispred leće koji se ubrzo počeo paliti i dimiti. Stiglo je na red promatranje. Korisnici su bili vrlo zabrinuti za sigurnost svojih očiju. Čak uplašeni. Jednom drugom prilikom mi je korisnica jasno definirala: “Mojih 5% vida je meni isto toliko sve, koliko je tebi tvojih 100%”. Uvjerili smo ih kako je sigurno promatrati jer postoje filteri koji štite oko. Oni koji su mogli, pokušali su pogledati kroz teleskop u Sunce. Ma i oni koji nisu mogli su to pokušali. Možda ipak nešto vide. Kako je jedna korisnica na kraju rekla: “Jasno da sam vidjela kroz teleskop - prikazuje veliko tamno plavo nebo!”

Poslije tog pokaznog dijela slijedio je dio s edukacijom u dvorani. Svemir u kratkim crtama. Koje su to astronomske veličine, zar ne? Kako shvatiti udaljenost 50 astronomskih jedinica ako jednu predstavlja razdaljina od Zemlje do Sunca. Je li nam Sunce onda zapravo blizu, u susjedstvu? Znate, isto kako nam je Marica blizu kad nam usfali malo mlijeka u nedjelju navečer dok pečemo kolače pa skoknemo do nje. Tako i do Sunca, pukneš kamen s ceste do njega. Ili masu od 3 milijuna sunaca? Možemo li shvatiti veličinu samo jednog Sunca?
Razmišljam ja o tome i zapravo od veličina Svemira smanjujem sve manje i manje koncentrične krugove kako bih došla do veličine svijeta jedne gluhoslijepe osobe. To je mali svijet. Jako mali. Za jednu gluhoslijepu osobu nedavno mi je kolegica dala usputni komentar: “On je u svom svijetu opaki frajer.” Zastala sam i razmislila što čini njegov svijet. On zna da su neki ljudi oko njega, bilo ih 10 ili 100 nevažno, obično mu nije ni bitna ta informacija. Glavno da je tu njegova prevoditeljica, trener i neki ljudi koje zamišlja kako se dive njegovoj snazi. U teretani redovito vježba. Zatim mu je bitno da će biti i drugih prevoditelja/ljica (90% ljudi koji čine njegov svijet) kojima će reći da mu opipaju bicepse. Brine o svojoj frizuri, uredno održava bradu, ne može se pogledati u ogledalo, ne može vidjeti druge ljude. Ono što može (društveno prihvatljivo) tek svojim prevoditeljima i prijateljima stisnuti nadlanicu, dlanove, odmjeriti visinu u odnosu na to i možda katkad ženi osjetiti kosu ako je duža. Toliko informacija čini druge ljude. U tom svijetu on je izgradio samouvjerenost bez obzira primjerice na svoju kifozu (drugim ljudima ne opipava leđa). Veličina nosa i ino su mu apsurdno nebitne informacije. Nos je tu da se diše kroz njega.

Sad mi s druge strane - prevoditelji, ljudi sa sluhom i vidom. Jesmo li sretniji što znamo da ćemo samo u jednoj vožnji tramvajem naići na ljude koji su veći frajeri od nas? Da će sve informacije i obveze koje mi dan nameće opako rastezati granice moga svijeta? A sad obratno razmišljam o granicama svijeta od malog na veće. Evo primjera: pokvario mi se fax na poslu. Čudna neka stvar.

Mogu slati svima, neki mogu slati meni, a neki ne mogu. Obavijestila sam o tome korisnike. Pojedinima je to isključiv način komunikacije sa mnom na daljinu (zamislite tekst fonta 30, arial ili helvetica jer imaju najjednostavniji oblik slova, velika slova, bold - ako kad sretnete gluhoslijepu osobu tako joj pišite). Jedan od korisnika se ozbiljno posvetio tome. Šalje mi po 5-6 faxova dnevno s pitanjem je li problem riješen. “A sad? Ja baš odmaram”,  “A sad? Ja baš izašao u dvorište i vratio se”; “A sad?  Ja baš ručao i oprao suđe”. Ja mu od ostalog posla ne stižem odgovoriti na svaki fax. Uspjeh je ako se na kraju dana bar sjetim poslati - “nije problem riješen još. Hvala na tvojoj brizi”. A onda me sutradan na poslu dočeka još njegovih par faxova koje je slao do navečer. Razumije li on radno vrijeme, obim mog posla, obiteljske i kućanske obveze, roditeljske sastanke i doznake za šogoricu, staklenke za pekmez mami, premale sandale zamijeniti kćeri, javiti se kolegici za ono što sam joj obećala raspitati se u pošti i ostalo što čini moj dan. Sumnjam! Takav svijet je njemu jednako tako stran i nepojmljiv.

I zar nije stvarno čudo da u svim tim različitim svjetovima mi ipak funkcioniramo, preklapamo se, surađujemo i volimo se.