Novi Zagreb - Da zaista tako mislim od kada je moj um napustila stara
paradigma da tako nije. Oduvijek sam znala da smo međusobno različiti i da zbog
toga različito prednjačimo u nekim smjerovima svog života. Svatko je od nas u
nekom svom polju rada na domaćem tlu kako se kaže. Neke sadržaje u životu ne
mora predugo učiti jer ima neke predispozicije od prije koje se vrlo brzo
uklapaju s novima. Ujedno , zainteresiranost ga okreće u nekom novom smjeru i
učenje novih sadržaja ili snalaženje u novim situacijama počinje.
Svi imamo sve, to je apsolutna istina. Svatko ima onoliko
koliko mu treba bez obzira koliko on mislio drugačije. Naravno da se to
mijenja. Kad iskoristimo sve potencijale koje imamo do sada, otvara se nova
mogućnost napredovanja i proces se nastavlja dalje. Kad se okrenem iza sebe
imam podosta toga za čim sam samo mogla sanjati i maštati. Sada to uzimam
zdravo za gotovo i to nije dobro. Uzdizati, hvaliti i zahvaliti za sve svoje
korake koji me dovode dalje nego sam sada je veliki blagoslov samome sebi. To
je vrijednost kojom izbjegavam uzimati sve zdravo za gotovo.
Kada odlazimo na razgovor za posao također imamo
„jednaku“ šansu kao i ostali kandidati. Ovako je dobro misliti jer ako u startu
kažem samoj sebi da se drugi primaju
preko veze onda gubim svoj pozitivan stav
i motivaciju za predstavljanje poslodavcu. U svakom slučaju da i ne
postoji nepotizam netko drugi se može više dopasti poslodavcu nego ja. Ako tako
startam mogu se odmah okrenuti i odustati.
Moje mogućnosti su široke i šire nego što to uopće mogu
zamisliti, ali ih sve ne upotrebljavam. Neke apsolutno smatram nerealnima dok
se ne pokaže da sam bila u krivu.
Što učimo iz situacije kada nismo prošli na nekom od
odabira posla? Većina će reći ,da nisu imali sreće i da idu dalje. To nije
dovoljan odgovor koji će mi objasniti koliko puta to neću imati sreće.Što ako
se to nastavi dalje u jednom većem broju? Vjerojatno ću odustati i sebe
smatrati nesposobnom.
Ako usporedimo ovaj primjer s dva muškarca kojima se
sviđa ista dama, onda možemo reći da njih dvojica imaju iste šanse sve dok ne
otkriju što je presudno što damu osvaja. Nakon toga jedan preuzima prednost.
Tako je i kod drugih situacija. Što u stvari poslodavac
traži, što njemu treba, kakav tip osobe, što su njegovi osobni izbori, ne
možemo saznati iz natječaja, ali možemo istreniranim razgovorom.
Kada odgonetnemo što drugoj osobi odgovara, odnosno što
ona treba ,odlučujemo hoćemo li to ili ne.
Zaista, svi imamo jednake šanse i neograničene
mogućnosti. Neki put je teži nego što smo mislili na početku, ali je put kojim
jedino možemo doći do svoga cilja i ne nazivajmo ga lošom srećom. Zahvalimo mu
jer on nas prebacuje na sljedeću poziciju.
To su naše šanse. Nebrojive .
Do čitanja, vaša Aleksandra ....
Nema komentara:
Objavi komentar