Trenuci puni ljubavi

Novi Zagreb - Kako inače volim život oko sebe promatrati, a ne toliko u njemu urgirati uvidjela sam neke bitne spoznaje.

Potaknuta jednim krasnim predavanjem shvatila sam zašto nam životi postaju mahinalni, a suremena na vrijeme ulazimo u kolotečinu iz koje se teško izvlačimo. Postajemo depresivni i nezadovoljni. Vidimo samo situacije koje nas ne zadovoljavaju. Uočavamo da nismo sretni.

Život prolazi, a mi ne živimo.

Kvaka je u tome da sve trenutke živimo automatski i sve uzimamo zdravo za gotovo.

Dok hodamo ne hodamo nego mislimo o tome što je danas bilo na poslu, jesmo li bili dovoljno dobri i da li smo kolegi rekli baš ono što smo trebali ili smo nešto propustili.

Dok spremamo kuću razmišljamo kako jučer ukućani nisu pospremili neke stvari za koje smo ih napomenuli.

Dok kuhamo ručak razgovaramo na telefon s nekim od prijatelja ili obavljamo razgovor važan za neke druge aktivnosti.

Dok smo s prijateljem na kavi kuckamo na mobitel jer smo tijekom jutra propustili neke sms poruke, pa ćemo to sada odraditi.

Uglavnom,mogla bih toga još nabrojati bezbroj jer se u svakoj nalazim kao i vi.

Ako znam da mi je ovaj život dat na dar onda ovaj način nije primjeren da pokazujem svoj odnos s obzirom na njega.

Više zahvalnosti dobro bi došlo i meni i drugima,a i onome koji mi ga je podario.

Više ljubavi u svakoj obavezi i radnji koju radim donijela bi mi ispunjenje i zanimanje za život.

Tako sam ubrzo počela, nemojte misliti da sam fantastična u tome , no izuzetno se trudim, dok perem suđe razmišljam na koji način sortiram veće od manjeg posuđa, dok hodam od autobusne stanice do autobusne stanice promatram oblake, ljude, dok se vozim biciklom osjećam vjetar koji struji pored mene, dok sam s nekim na kavi trudim se biti usredotočena na razgovor koji vodimo i na trenutak vremena u kojem  smo zajedno.

Ovo radim nekada više,a nekada manje uspješno.......svjesna sam toga jer promatram  što se sa mnom događa iz trenutka u trenutak i  jesam li OK sa sobom u određenoj situaciji.

Osjećam da živim trenutke i da su oni dio mene. Osjećam zahvalnost prema njima. Osjećam zahvalnost za život. Osjećam ga kao dar, a ne više kao težinu.

Osjećam da sam u trenutku,a ne van njega u nekom drugom, zamišljenom.

A kad čujem zvukove iz djetinjstva. “Život je težak, život je borba, svako ima svoj križ“, samo kažem u sebi: “Život je trenutak, živi ga , a sve ostalo su samo presude koje više nisu dio tebe“

Svi tzv. teži trenuci u mom životu postali su samo koraci s više uložene snage, koncentracije i veće vjere u sebe.