Ne postoje greške, to su samo koraci

Novi Zagreb - Svjesna sam da su i mene kao i većinu vas, od malena učili mnogim stvarima u smjeru „Pazi da ne pogriješiš!“, “Što  ako....“,“Moraš paziti...“, „Nemoj me sramotiti“...itd.

To isto danas činimo čistom automatikom i svojoj djeci. No međutim , ja kao i većina, ne želim imati takvu djecu. Iz prvog razloga jer takva djeca su naporna, urlaju bespotrebno, plaču i padaju u apatična stanja čekajući da im mi riješimo njihove pogreške. Zaista, to je izuzetno naporno.

Shvatila sam, ako želim imati djecu koja su samostalna ,odgovorna i ne cvile za svaku sitnicu, moram nešto poduzeti.

Okrenula sam se sebi i shvatila da i ja radim dramu ako mi nešto krene krivo od onoga što sam naumila.

„Aha“, prvo moram krenuti od sebe. Razgovor sa samom sobom je tekao ovako. Ako imam motivaciju da nešto napravim i sve ide kako treba do trenutka kada sve krene protiv mene, gubim motivaciju i padam u očaj. Ponestane mi volja, drugi su krivi. Krivi su rokovi, svakodnevne obaveze i neke radnje na koje nisam u startu računala.

Da bih vratila motivaciju i vjeru u sebe prvo sam se trebala naučiti prihvatiti sve ono što ne mogu prihvatiti. To mi je bio najteži korak. Ako mislim samo na prihvaćanje gledajući i dalje u prošle radnje, ništa od toga. Ako mislim na prihvaćanje gledajući u buduće radnje, odnosno sve mogućnosti koje još nisam ni u snu pokušala, na dobrom sam putu i lakše prihvaćam.

Počela sam koristiti tu tehniku i nakon nekog vremena kao da sam jedva čekala da učinim jedan pogrešan korak. Znala sam kako mi samo on može reći što je sljedeće za činiti.

Moja misao o pogreškama postala je jasna. To nisu greške to su samo koraci koji me odvode dalje od cilja. Oni povremeno zasvijetle kao malena alarm lampica na onim autima koji imaju automatiku u parkiranju. Čim malo zacvile, mi stanemo, okrenemo volan u drugom smjeru i evo, našli smo pravi smjer ili korak kako bi naš auto bio savršeno parkiran po parametrima koji su unijeti u program tog automobila. I koliko znam niti jedan vozač ne stane i ne plače jer mu je lampica zasvijetlila, nego automatski mijenja smjer. Fantastično i vrlo pametno.

Kada bi moja djeca nešto učinila pogrešno pristupila bih vrlo nježno prihvaćajući taj njihov pogrešan korak sasvim opušteno. To je bio presudan trenutak. Oni su tada napravili najbolje što su tada mislili. Tko ima uopće pravo da o tome sudi? 

Ako sada nisu zadovoljni sa željenim ishodom ,znači da se promijenila percepcija i oni sada vide nešto novo te daju odluku o svom novom koraku.

Da, to je lako, jer sam im odrezala onu vezanost za prošlu grešku i slobodno mogu razmišljati dalje.

Ako ostanu vezani za nju blokirat će se, zakočiti i nova misao ne može doći.To je kao da ste zatvorili vrata. Kad su vrata zatvorena nitko ne može ući. Vi ne čujete čak ni kucanje.

Polako i malo odškrinite ta vrata. To je sasvim dovoljno da nove mogućnosti shvate da mogu ući.

Hvala Bogu, danas imam sretnu djecu koja su zbog toga odgovorna jer pogreške prihvaćaju sa smiješkom.

Ako ipak malo odlutaju, znam što ima treba, otvoriti zatvorena vrata.

To može biti zagrljaj, topla i smirena riječ i kvalitetan razgovor oko učinjenih koraka.