Lanište - Ovih dana smo posjetili Nogometni Klub Gavran, koji djeluje u naselju Lanište od 26. lipnja 2003. godina, i okuplja više od stotinjak djece, različitih dobnih skupina:
- Limači
- Mlađi Pioniri
- Pioniri
- Juniori
- Seniori.
Kako smo doznali od čelnih ljudi ovog nogometnog kluba, zaista prepunog ogromnog entuzijazma, ljubavi i redovitosti - glavni cilj svih koji djeluju i svojim volonterskim radom u kubu - ni izdaleka nije osvajanje izričito titula, prvih mjesta itd... (iako ih ima!).
Redovit rad i okupljanje mladih je prvenstveno usmjeren, na stjecanje dugoročnih kako sportskih ali isto tako društvenih, socioloških te kulturnih pozitivnih navika, koje će uvelike koristiti ovoj prekrasnoj djeci kroz cijeli život.
Nogometni klub Gavran nosi ime po Damir Tomljanović - Gavran (Krivi Put, Senj, 18. travnja 1968. – Tulove grede, 17. veljače 1994.), hrvatski
redarstvenik, hrvatski branitelj tijekom Domovinskog rata i zapovjednik 1.
Sektora IZM Zadar ZP Split 1.
gardijske brigade Oružanih
snaga Republike Hrvatske.
Bio je zapovjednik postrojbe Tigrova za vrijeme Domovinskog rata. Dragovoljno je u kolovozu 1990. pristupio postrojbi specijalne policije za posebne namjene MUP-a RH u bazi Rakitje pored Zagreba. Ratovao je na svim ratištima Domovinskog rata, bio je prekaljeni ratnik i zapovjednik. Sa suborcima je mjesecima dijelio dobro i zlo na vrlo zahtjevnoj bojišnici na Velebitu u odbijanju neprijateljskih napada, često u nemogućim vremenskim uvjetima. Prilikom nadzora svojih položaja Damir Tomljanović - Gavran poginuo je 17. veljače 1994. na obroncima Velebita, od neprijateljskog snajpera i zadobivene rane u glavu.
Ono po čemu je ovaj klub također poseban, je činjenica kako - Nogometni Klub Gavran još ni dan dana nema svoj nogometni (travnati) teren ni ostalu osnovnu infrastrukturu. Iako u naselju Lanište postoje dvije velike livade, koje je sve do nedugo bila namijenjena upravo takvoj namjeni (već dugi niz godina se vode dugački izcrpljujući sudski sporovi sa Gradom..) djeca ovog nogometnog kluba ilegalo sa svojim trenerima, koriste te površine za trening, gdje se bez ikakve nadstrešnice ili tuševa presvače u svim "meteo" uvjetima (ljeti vrućina, znoj - zimi studen i hladnoća..).
- Trenutno sam ove godine trener najmanjih "Zagića" ali i naših Juniora, koji su osvojili prvo mjesto u ovoj natjecateljskoj sezoni.
- Što bi nam mogli reći o dječacima iz najmanje dobne skupine - Zagićima?
- To su djeca uzrasta od 7,8 godina, polaznici prvog ili drugog razreda osnovne škole. Iz godine u godinu upravo u toj dobnoj skupini bilježimo najveći interes djece (ali i djevojčica) prema našem Klubu i nogometu, dok još imaju volje. Jedan manji dio odustaje i odlazi zbog uvjete, koje možete i sami vidjeti. Već nakon godinu dana otiđe 10%, a nakon dvije , tri godine na žalost - ostane tek 50% onih najupornijih.
Jednostavno, naši su uvjeti u kojima radimo i djelujemo daleko ispod (Uvjeta zapravo i nemamo, postoji samo ljubav prema djeci, nogometu i veliki entuzijazam, kako nas, tako i roditelje ta djece koja se ovdje sa radošću okupljaju) očekivanih minimalnih uvjeta u 21. stoljeću.
Velika je odgovornost na nama, trenerima koji se zaista maksimalno trudimo kako bi zadržali djecu i usadili im sportske i opće društvene vrijednosti.
Evo vidite i sami, dok mi treniramo, psa nam dotrči u "takozvani " teren.. Jako je teško raditi, općenito, kako bi djeca mogla normalno napredovati, razvijati svoje psiho i fizičke sposobnosti.
Na sportskom planu, realno ja nisam od tih nekih trenera da sve mora biti natijecateljkoga karaktera. Ja nisam trener u HNK Dinamu, NK Hajduku ili NK Zagreb, da se mora biti podređeno natjecateljskom duhu. Ovdje znači, svoju stručnost koristim kako bi svi igrali, ta kako bi svi skupa podjednako sudjelovali u svim aktivnostima i elementima nogometne igre.
- No, ipak smo čuli, kako iza sebe imate čitav niz osvojenih prvih mjesta...
- Naravno, bilo je tih turnira i situacija gdje se stvori odličan tim, koji se zadrže cca godinu dana. No, htio bih ponovno istaknuti, kako ovdje ne treba gledati neke velike rezultate. Sami rezultati su manje bitni, osnovi cilj svih nas je , zadržati što više djece, da ne odustaju, da ne sjede po parkovima i stječu loše i destruktivne životne navike, odnosno vrijednosti.
No, na žalosti u tome nam mogu samo pripomoći osnovni uvjeti u klubu, uz stručan i kvalitetan rad sa djecom, kako bi ih mogli zadržati. Iskrenog sam stava , ali i mišljenja, kako bi rezultati kod lokalnih klubova trebali biti u drugom planu. naime, sva telentirana djeca (čast izuzetcima) idu u velike nogometne klubove i tamo je - dril! Pristalica sam promišljanja ali i načina da nas se djeca razvijaju i za neke druge aktivnosti (nije uvjet samo nogomet!).
Takvim stavom borimo se protiv velike pretilosti, razvijamo igračku kreativnu inteligenciju, razvijamo brzinu i sve druge motoričke sposobnosti koje, koje zasigurno neće steći sjedeći za kompjuterom ili u nekim drugim statičnim aktivnostima.
- Naš klub djeluje već trinaest godina. Trenutno imamo registriranih oko pedesetak igrača, po dobnim skupinama : Zagići, Limači, Mlađi Pioniri, Pioniri. No također su tu također uredno registrirani u Juniori te Seniori, istaknula bih sa ponosom i njih pedesetak. To su sva djeca koja su došla u naš klub, sa životnih pet godina, što znači od vrtićke dobi.
Moram priznati kako sa sa ostalim članovima ali i roditeljima iznimno ponosna na toliku brojnost i interes u našem klubu.
Kako ste već imali priliku čuti, mi smo gotovo jedini klub (kolika su moja saznanja) koji na žalost i nakon dugog niza godina aktivnog djelovanja, na žalost još uvijek nemamo uvijete za odigravanja na svojim terenima.
Iskoristila bih ovu priliku u ime sve ove djece (100 do 150 članova) i njihovih roditelja, te naših upornih trenera lokalnu upravu i sve ljude zadužene za to da nam pomognu. Također bi se zahvalila svima onima koji su nam do sada pomogli u nabavci opreme, pomoć u loptama, doniraju mreža itd.. No, na žalost to sve nije dovoljno, kako bi naš klub zaživio punim krilima na radost svih mještana naselja Lanište, ali i okolnih susjednih naselja.Naime potrebno je napraviti Nogometni klub Gavran u Laništu, a ne u Remetinečkom Gaju, kako bi bili na svojemu.
Znači, zelenu površinu imamo, ali Gradonačelnik nas izbjegava.
Molim lijep Gradonačelnika g. Milana Bandića i sve njih da pogledaju našu djecu i nas, gdje smo - Braniteljsko naselje - imamo 1 500 djece u naselju.
To igralište neće služiti samo našoj djeci, članovima Nogomatnog kluba Gavran, već svoj djeci kako iz našeg naselja , pa tako i šire. Znači, igralište otvorenog tipa, gdje će se moći okupAti i družiti.
Nije mnogo!
Potrebna je samo dobra volja i malo nešto novčanih sredstava koja naš Grad zasigurno ima za ovakve namjene.
- Cilj nama je svima u našem Nogometnom klubu Gavran , kako bi se poboljšali ovi zaista nikakvi uvjeti, kako bi djeca imala bolje uvjete za treniranje, i kako bi to sve skupa polučilo bolje ukupne razultate našeg Nogometnog kluba Gavran.
- Koliko ste dugo u Klubu?
U Nogometnom klubu Gavran, prisutan sam kao trener osam godina. Želio bih pohvaliti svu djecu, roditelje ali i upravu kluba na velikom entuzijazmu, volji i upornosti. Naime djeca se redovito odazivaju treninzima.
Još, kada bi se imala priliku za presvući na nekom zatvorenom prostoru, uz tuševe, nakon treninga, mišljenja sam kako svima nama , našoj sreći, radosti i zadovoljstvu ne bi bilo kraja.
- Koliko vaš sin Martin trenira nogomet ovdje u Nogometnom Klubu Gavran ?
- Martin trenira već dvije godine ovdje u Nogometnom Klubu gavran.
- Kakvi su vaši utisci, dojmovi. Kako ste zadovoljni treninzima i sveukupnim odnosima u klubu?
- Ovo želim naglasiti, naime odnos Kluba, odnosno svih njegovih pojedinaca prema djeci je fantastičan! Djeca imaju kvalitetne, stručne i redovite treninge. ponovio bih kako sam jako zadovoljan.
No, nažalost nedostaju adekvatni uvjeti pod kojima djeca treniraju , što je izvan moći samog Kluba. Znači, kada bi imali malo bolje uređenu livadu, poravnaavranu ( i jednu i drugu!?) i da nam ta livada ostane i naravno, da postoji svlačionica, gdje bi se djeca mogla preodjenuti nakon treninga ili skloniti u slučaju lošeg vremena.
- koliko već dugo vaši sinovi treniraju nogomet u Nogometnom klubu Garvran, ovdje u Laništu ?
- Stariji sin sa radošću trenira oko 6, 7. godina, a mlađi sa veseljem 3. godine.
- Kakvi su vaši ukupni dojmovi, sa pozicije majke ovdje u Nogometnom Klubu Gavran?
- Odmah na početku bih istaknula kako su odnosi unutar Kluba odlični, što bih isto tako željela od srca iskreno kazati i za trenere, koji stručno, uporno kreativno treniraju našu djecu. No, da nije tako - zar bi moji sinovi još uvijek nakon cijelog niza godina bili ovdje.
Neki će se možda začuditi, sa našim uvjetima koju su gotovo nikakvi. No, na sreću naši treneri, svesrdno to nadopunjuju svojim svesrdnom ljubavlju prije svega prema djeci, zatim prema Klubu ali i prema našem naselju Lanište.
Kada bi imali zaista dobre i te uvjete, našoj sreći ali i rezultatima, zaista ne bi bilo kraja.
Ipak, za kraj, ja sam optimista, baš kao i ovi ljudi i djeca kojima sam okružene u ovom Nogometnom klubu Gavran. Sigurna sam kako će naš Gradonačelnik, nam pomoći, u ostalom kako je pomogao i mnogima prije nas.
"Kliknite" na fotografije, kako bi ih povećali!
Kako smo doznali od čelnih ljudi ovog nogometnog kluba, zaista prepunog ogromnog entuzijazma, ljubavi i redovitosti - glavni cilj svih koji djeluju i svojim volonterskim radom u kubu - ni izdaleka nije osvajanje izričito titula, prvih mjesta itd... (iako ih ima!).
Redovit rad i okupljanje mladih je prvenstveno usmjeren, na stjecanje dugoročnih kako sportskih ali isto tako društvenih, socioloških te kulturnih pozitivnih navika, koje će uvelike koristiti ovoj prekrasnoj djeci kroz cijeli život.
 |
| Damir Tomljanović, Gavran |
Bio je zapovjednik postrojbe Tigrova za vrijeme Domovinskog rata. Dragovoljno je u kolovozu 1990. pristupio postrojbi specijalne policije za posebne namjene MUP-a RH u bazi Rakitje pored Zagreba. Ratovao je na svim ratištima Domovinskog rata, bio je prekaljeni ratnik i zapovjednik. Sa suborcima je mjesecima dijelio dobro i zlo na vrlo zahtjevnoj bojišnici na Velebitu u odbijanju neprijateljskih napada, često u nemogućim vremenskim uvjetima. Prilikom nadzora svojih položaja Damir Tomljanović - Gavran poginuo je 17. veljače 1994. na obroncima Velebita, od neprijateljskog snajpera i zadobivene rane u glavu.
Ono po čemu je ovaj klub također poseban, je činjenica kako - Nogometni Klub Gavran još ni dan dana nema svoj nogometni (travnati) teren ni ostalu osnovnu infrastrukturu. Iako u naselju Lanište postoje dvije velike livade, koje je sve do nedugo bila namijenjena upravo takvoj namjeni (već dugi niz godina se vode dugački izcrpljujući sudski sporovi sa Gradom..) djeca ovog nogometnog kluba ilegalo sa svojim trenerima, koriste te površine za trening, gdje se bez ikakve nadstrešnice ili tuševa presvače u svim "meteo" uvjetima (ljeti vrućina, znoj - zimi studen i hladnoća..).
 |
| Marijo Bošković, trener i tajnik Nogometnog Kluba Gavran |
- Što bi nam mogli reći o dječacima iz najmanje dobne skupine - Zagićima?
- To su djeca uzrasta od 7,8 godina, polaznici prvog ili drugog razreda osnovne škole. Iz godine u godinu upravo u toj dobnoj skupini bilježimo najveći interes djece (ali i djevojčica) prema našem Klubu i nogometu, dok još imaju volje. Jedan manji dio odustaje i odlazi zbog uvjete, koje možete i sami vidjeti. Već nakon godinu dana otiđe 10%, a nakon dvije , tri godine na žalost - ostane tek 50% onih najupornijih.
Jednostavno, naši su uvjeti u kojima radimo i djelujemo daleko ispod (Uvjeta zapravo i nemamo, postoji samo ljubav prema djeci, nogometu i veliki entuzijazam, kako nas, tako i roditelje ta djece koja se ovdje sa radošću okupljaju) očekivanih minimalnih uvjeta u 21. stoljeću.
Velika je odgovornost na nama, trenerima koji se zaista maksimalno trudimo kako bi zadržali djecu i usadili im sportske i opće društvene vrijednosti.
Evo vidite i sami, dok mi treniramo, psa nam dotrči u "takozvani " teren.. Jako je teško raditi, općenito, kako bi djeca mogla normalno napredovati, razvijati svoje psiho i fizičke sposobnosti.
Na sportskom planu, realno ja nisam od tih nekih trenera da sve mora biti natijecateljkoga karaktera. Ja nisam trener u HNK Dinamu, NK Hajduku ili NK Zagreb, da se mora biti podređeno natjecateljskom duhu. Ovdje znači, svoju stručnost koristim kako bi svi igrali, ta kako bi svi skupa podjednako sudjelovali u svim aktivnostima i elementima nogometne igre.
- No, ipak smo čuli, kako iza sebe imate čitav niz osvojenih prvih mjesta...
- Naravno, bilo je tih turnira i situacija gdje se stvori odličan tim, koji se zadrže cca godinu dana. No, htio bih ponovno istaknuti, kako ovdje ne treba gledati neke velike rezultate. Sami rezultati su manje bitni, osnovi cilj svih nas je , zadržati što više djece, da ne odustaju, da ne sjede po parkovima i stječu loše i destruktivne životne navike, odnosno vrijednosti.
No, na žalosti u tome nam mogu samo pripomoći osnovni uvjeti u klubu, uz stručan i kvalitetan rad sa djecom, kako bi ih mogli zadržati. Iskrenog sam stava , ali i mišljenja, kako bi rezultati kod lokalnih klubova trebali biti u drugom planu. naime, sva telentirana djeca (čast izuzetcima) idu u velike nogometne klubove i tamo je - dril! Pristalica sam promišljanja ali i načina da nas se djeca razvijaju i za neke druge aktivnosti (nije uvjet samo nogomet!).
Takvim stavom borimo se protiv velike pretilosti, razvijamo igračku kreativnu inteligenciju, razvijamo brzinu i sve druge motoričke sposobnosti koje, koje zasigurno neće steći sjedeći za kompjuterom ili u nekim drugim statičnim aktivnostima.
 |
| Marija Litrić, dopredsjednica Nogometnog Kluba Gavran |
Moram priznati kako sa sa ostalim članovima ali i roditeljima iznimno ponosna na toliku brojnost i interes u našem klubu.
Kako ste već imali priliku čuti, mi smo gotovo jedini klub (kolika su moja saznanja) koji na žalost i nakon dugog niza godina aktivnog djelovanja, na žalost još uvijek nemamo uvijete za odigravanja na svojim terenima.
Iskoristila bih ovu priliku u ime sve ove djece (100 do 150 članova) i njihovih roditelja, te naših upornih trenera lokalnu upravu i sve ljude zadužene za to da nam pomognu. Također bi se zahvalila svima onima koji su nam do sada pomogli u nabavci opreme, pomoć u loptama, doniraju mreža itd.. No, na žalost to sve nije dovoljno, kako bi naš klub zaživio punim krilima na radost svih mještana naselja Lanište, ali i okolnih susjednih naselja.Naime potrebno je napraviti Nogometni klub Gavran u Laništu, a ne u Remetinečkom Gaju, kako bi bili na svojemu.
Znači, zelenu površinu imamo, ali Gradonačelnik nas izbjegava.
Molim lijep Gradonačelnika g. Milana Bandića i sve njih da pogledaju našu djecu i nas, gdje smo - Braniteljsko naselje - imamo 1 500 djece u naselju.
To igralište neće služiti samo našoj djeci, članovima Nogomatnog kluba Gavran, već svoj djeci kako iz našeg naselja , pa tako i šire. Znači, igralište otvorenog tipa, gdje će se moći okupAti i družiti.
Nije mnogo!
Potrebna je samo dobra volja i malo nešto novčanih sredstava koja naš Grad zasigurno ima za ovakve namjene.
 |
| Damir Dšen, trener mlađih i starijih Pionira Nogometnog Kluba Gavran |
- Cilj nama je svima u našem Nogometnom klubu Gavran , kako bi se poboljšali ovi zaista nikakvi uvjeti, kako bi djeca imala bolje uvjete za treniranje, i kako bi to sve skupa polučilo bolje ukupne razultate našeg Nogometnog kluba Gavran.
- Koliko ste dugo u Klubu?
U Nogometnom klubu Gavran, prisutan sam kao trener osam godina. Želio bih pohvaliti svu djecu, roditelje ali i upravu kluba na velikom entuzijazmu, volji i upornosti. Naime djeca se redovito odazivaju treninzima.
Još, kada bi se imala priliku za presvući na nekom zatvorenom prostoru, uz tuševe, nakon treninga, mišljenja sam kako svima nama , našoj sreći, radosti i zadovoljstvu ne bi bilo kraja.
 |
| Darko Svirčević, roditelj sina Martina i kćerke Ane |
- Koliko vaš sin Martin trenira nogomet ovdje u Nogometnom Klubu Gavran ?
- Martin trenira već dvije godine ovdje u Nogometnom Klubu gavran.
- Kakvi su vaši utisci, dojmovi. Kako ste zadovoljni treninzima i sveukupnim odnosima u klubu?
- Ovo želim naglasiti, naime odnos Kluba, odnosno svih njegovih pojedinaca prema djeci je fantastičan! Djeca imaju kvalitetne, stručne i redovite treninge. ponovio bih kako sam jako zadovoljan.
No, nažalost nedostaju adekvatni uvjeti pod kojima djeca treniraju , što je izvan moći samog Kluba. Znači, kada bi imali malo bolje uređenu livadu, poravnaavranu ( i jednu i drugu!?) i da nam ta livada ostane i naravno, da postoji svlačionica, gdje bi se djeca mogla preodjenuti nakon treninga ili skloniti u slučaju lošeg vremena.
 |
| Ana Štimac majka sinova nogometaša Josipa i Ivana Štimac |
- Stariji sin sa radošću trenira oko 6, 7. godina, a mlađi sa veseljem 3. godine.
- Kakvi su vaši ukupni dojmovi, sa pozicije majke ovdje u Nogometnom Klubu Gavran?
- Odmah na početku bih istaknula kako su odnosi unutar Kluba odlični, što bih isto tako željela od srca iskreno kazati i za trenere, koji stručno, uporno kreativno treniraju našu djecu. No, da nije tako - zar bi moji sinovi još uvijek nakon cijelog niza godina bili ovdje.
Neki će se možda začuditi, sa našim uvjetima koju su gotovo nikakvi. No, na sreću naši treneri, svesrdno to nadopunjuju svojim svesrdnom ljubavlju prije svega prema djeci, zatim prema Klubu ali i prema našem naselju Lanište.
Kada bi imali zaista dobre i te uvjete, našoj sreći ali i rezultatima, zaista ne bi bilo kraja.
Ipak, za kraj, ja sam optimista, baš kao i ovi ljudi i djeca kojima sam okružene u ovom Nogometnom klubu Gavran. Sigurna sam kako će naš Gradonačelnik, nam pomoći, u ostalom kako je pomogao i mnogima prije nas.
"Kliknite" na fotografije, kako bi ih povećali!
Nema komentara:
Objavi komentar