.

subota, 13. listopada 2018.

Razgovor sa Tihanom Stojanović, autoricom skuptura za 2. Festival poezije Sv. Klara INTERNACIONAL


Remetinečki Gaj - Ti si voditeljica kreativnih radionica za gluhoslijepe?
Da, vodim kreativne radionice za gluhoslijepe. Radim već 8 mjeseci i to mi je posao preko javnih radova.

Kako se gluhoslijepi snalaze u kreativnom radu? Jesu li kreativni? Sposobni? Koje su im teškoće?
U glini radim s već izvježbanim majstorima. Oni glinu poznaju dobro. Stvaraju djela iz svojih misli. Ali teško im je snalaziti se u prostoru. Zato me zamole kad im treba dodati neki alatić, vode, spužvicu...bilo što. Ja sam im pri ruci.
S novim gluhoslijepima uključenim u radionicu trebam početi od vrlo lakih zadataka. Stvarno osnova. No, ni to nekada ne ide pa trebam pronaći što mogu raditi. Cilj je da svi uživaju u tome, a ne da im bude frustracija.

Ti si i sama gluha osoba- što ti se čini koliko su gluhoslijepe osobe različite u svakodnevnom funkcioniranju?
Vrlo su različiti po funkcioniranju. Samo da bi došli do mene na radionicu trebaju imati intervenora. Znači ni kretati se ne mogu sami. A po doma, ovisi. Imamo članova koji se vrlo dobro snalaze sami. Jer su prije bolje vidjeli pa sada pamte kako što izgleda. Puno se služe opipom. Sve dotiču u hodu. Gluhoslijepi koji žive u obitelji bez tih osjetilnih teškoća opet malo drugačije funkcioniraju. Ukućani se trude napraviti nešto umjesto njih.
Ali i opet mislim da i mi i oni imamo neko srednje uživanje u životu. Niti odlično niti loše. Živjeti se mora.

Kako si se ti zainteresirala za kreativu?
Kao dijete sam puno crtala, voljela sam se kreativno izražavati. Oslikavala sam majice. Zavidjela sam djeci koja su imala moderne majice. Zato sam na svoje crtala ono što sam željela vidjeti na njima. Cijele kostime sam osmišljavala. Voljela sam Mjesečevu ratnicu (animirani film) pa sam osmislila sama sebi kostim. Skupljala sam danima potrebne stvari za njega. Frizura, majica, sve. Dječji pokušaji. Nisam shvatila da će se u pranju flomasteri razmrljati. No, ozbiljnije sam se počela kreativom baviti kad sam bila dugo nezaposlena. Počela sam izrađivati nakit za prodaju kako bih malo zaradila. Pokušala sam oslikavati na slikarskom platnu, ali to se nije dobro prodavalo. Kad sam uračunala boju i platno, nisam mogla spuštati cijenu ispod toga.

Išla si u školu za primijenjenu umjetnost. Kako ti je bilo učiti u školi s čujućom djecom?
Bilo mi je teško. Gubila sam puno vremena. Na satu je profesorica pričala. Ja nisam ništa razumjela. Samo sam sjedila u razredu. Dok su učenici pisali, ja sam se trudila brzo prepisivati preko ramena iz njihovih bilježnica. Često nisam uspjela sve prepisati na satu pa sam odmore trošila da nadopunim što mi fali. Zbog toga se nisam stizala puno družiti s djecom. Ali, i kad sam imala vremena, od 32 učenika u razredu, samo se dvoje potrudilo komunicirati sa mnom. Slušati moj glas, ponoviti što su rekli, napisati na papiru ili pokazati znakovima samo abecedom.

Autorica si ovogodišnje nagrade za Festival poezije. Kako si došla do ideje? Kako si je ostvarila?
Dobila sam to u zadatak! Morala sam ga izvršiti. Zato sam se potrudila razmisliti kakvu statuu napraviti. Tražila sam ideje na internetu. Kao dijete rado sam radila s plastelinom. Čak su napravili 2 izložbe mojih radova u knjižnici Dugave. Imala sam tada 7. godina. Formalno obrazovanje prošla sam u srednjoj školi. Imala sam predmet modeliranja u glini i gipsu. I sad sam se nakon dugo vremena ponovo okušala u glini. Shvatila sam da mi i dalje ide lako.

Što misliš znaju li ljudi dovoljno o gluhosljepoći?
Primijetila sam da uopće ne znaju. Gluhoslijepi ne izlaze u društvo. Tako da samo njihovi bliski znaju za njih. Ja sam gluha i još prije je među nama bilo nekoliko gluhih osoba sa znatnim oštećenjima vida. Nisam znala da je to jedinstven poremećaj- gluhosljepoća. Smatrala sam te ljude samo gluhima.

Što misliš imaju li gluhoslijepe osobe dovoljno podrške u životu (svakodnevni život, školovanje, zdravlje, prijateljstva, ljubav)
Gluhoslijepima je jako teško u suživotu s drugim ljudima bez podrške prevoditelja. Prevoditelja ima jako malo i ne mogu biti cijeli dan uz gluhoslijepu osobu. Onaj tko ima sreće da mu još roditelji, braća, sestre pomažu u komunikaciji-izvrsno. Ali ljudi često nemaju vremena uskakati. Gluhoslijepa osoba mora dugo tražiti dobrovoljca da ostvari svoje obične planove. Razgovarala sam s nekim gluhoslijepima. Jednostavno ni oni nisu očekivali da će oslijepiti. Trebali su vrlo rano početi stvarati veze, prijatelje i partnere. Poslije je bilo prekasno. Kad više nisu vidjeli ni čuli. Teško sada mogu nekoga upoznati i zbližiti se s njime.

Želiš li još nešto reći za kraj?
Još uvijek se pitam kako doista funkcioniraju. Kako se naviknu prati odjeću, kuhati i sve ostalo. Čistiti, popravljati sitnice po kući. Kositi travu. A sve to rade.

Ipak jako su različiti. Imaju različite kombinacije oštećenja vida i sluha. No, i dvije osobe s istim oštećenjima su se jako različito prilagodile tome.
















Nema komentara:

Objavi komentar