.

petak, 8. prosinca 2017.

Izložba Experimenting the Machine

Remetinečki GajU četvrtak 30 studenog 2017. godine u Galeriji Vladimir Bužančić je otvorena izložba daju autora Gorana Škofić i Vitara Drinkovića- 

Kako saznajemo ova je izložba proizišla iz ideje da se u seriji izložaba tijekom 2017. godine u Galeriji Bužančić, u okviru godišnje programske koncepcije Tijelo i um, povežu radovi  dvojice hrvatskih vizualnih umjetnika mlađe generacije , koji se izražavaju u posve različitim medije.

Njihova umjetnička istraživanja također stavljaju u fokus ljudsko tijelo

Umjetnici su izveli svatko svoju dionicu izložbe, koja je postavljena oko ideje o tijelu, kao egzistencijalnom detektoru, sa osobnim naglaskom na odnos stvarnog i virtualnog.

Rad Gorana Škofića se pritom referira na vanjski, socijalni prostor, dok se rad Vitra Drinkovića upućuje na unutrašnji, psihološki prostor .



Goran Škofić, akademski umjetnik
- Kao umjetnik isključivo se bavim fotografijom, videom, video instalacijama i performansom.

Zapravo kažem performans, ne striktno live performansom, ali uvijek performans u ulozi  videa, fotografije.

Dosta se u svom radu bavim manipulacijom, manipulacijom slike, manipulacijom vremena.Moram napomenuti kako u svom rad uskoro u svim svojim radovima koristim svoje tijelo.

No, rad koji je večeras ovdje prikazujem je suradnja sa jednom curom iz Francuske. Ona je glavni akter u radu.

Ideje je u tom radu povezati realnost sa virtualnim svijetom.

No, sama tema izložbe exsperimenting  the Machine. Meni je ovdje zapravo bilo interesantno, da je ova izložba održana skupa sa Virtom Marinkovićem, čiji rad jako puno cijenim, naime on zaista mnogo experimentira sa strojevima.

Također mi je super moj drugi rad koji sam izložio, to je snimka radio emisije, gdje samo ja samo fragment. Znači gostujem u toj radio emisiji, radi se o glasu. Radi se o istrumentu - glas. Naime radi se o inter akciji osobe, koja vidi kako ja teško govorim i onda uđe u prostoriju, gdje čuje da postoji zapravo nekakav razlog zašto ja otežano govorim.





Vitar Drinković, kipar i
novomedijski umjetnik
- Inače se bavim više interaktivnom umjetnosti koja je nekakav spoj, recimo tehnologije, znanosti i umjetnosti.

Na ovoj izložbi sam postavio rad koje se zove -Brisač identiteta -.

Rad se sastoji od jedne kromirane kacige, koju zainteresirana osoba stavlja na glavu. U kacigi je instalirana kamera, slušalice i električni stetoskop... odoba koja stavi na glavu tu kacigu, njezino oko koje je snimano sa tom kamerom unutar kacige - snimka je projecirana na zid. Stetoskop koji stavi na srce - čuje preko slušalica, svoje srce i glas joj je modulatorom izmijenjen.

Kolega Goran i ja smo se nekako tu povezali u smislu istraživanja granice između stvarnog i virtualnog.





Anita Zlomislić,  voditeljica Galerije
Vladimir Bužinčić
- Ovom izložbom Goran Škofića i Vitra Drinovića, Galeriaj Bužančić završava ciklus izložbi 2017. godinu, koju smo nazvali - Tijelo i um.

Izložba je dakako, kao i ostale izložbe posvećena tijelu, s tim kako ta dva umjetnika konstantno u svojim radovima stavljaju ljudsko tijelo u fokus svoga interesa.

Oni to čine na sasvim različit način, služeći se različitim medijima. Međutim njihove radove na jedan vrlo interesantan način povezuje, jedan zapravo pritajeni humanizam, koji u središte pažnje postavlja čovjeke.

Čovjek , njegovo stanje, njegov bitak u suvremenom svijetu, koji je definitivno promijenjen tehnologijama, a  ponajprije  medijskom slikom, koja mijenja našu stvarnost, rekla bih na strukturnoj razini, od potraga za nekim novim identitetima, koji su najčešće generirani manipulacijom upravo te slike.

Ili kod Vitra Drinkovića u potrazi za identitetima koji su onkaraj, one stvarnosti u kojoj se mi svakodnevno krećemo, a koja je zapravo istovremeno izvor problema, a istovremeno i riješenje problema naših društvenih i globalnih, kako socioloških, tako isto i ekoloških.

Naime Vitar Drinković se fokusira  na taj psihološki fenomen, na psihološki aspekt tjelesnosti, osvještavajući neke biološke senzorne funkcije. što ukazuje na identitet, kao konstrukt naše egosvijeti ili kao konstrukt društveni - koji nam je nametnut. Tome  suprotstavlja sliku čovjeka koji reflektira svoju okolinu, koju zapravo preuzima svoju okolinu. To se vidi iz elemanta njegove kacige, koja je kromirana, koja poput ogledala reflektira prostor galerije i plašt aluminijski koji također ima istu funkciju ogledala.

S druge strane Goran Škofić, u svom radu u svojoj video instalaciji, govori o konstruiranoj stvarnosti, zapravo - inplemetaciji  virtualnoga u stvarno. Jer on dovodi u odnos fizički svijet, fizički prostor, stvaran prostor i medijsku sliku - kao virtualnu stvarnost, tu sliku na neki način transmitira u našu fizičku stvarnost

I zapravo postavlja pitanje - Gdje je danas, granica između stvarnog i virtualnoga?