Kako nas drugi vide

Novi Zagreb - Gluhoslijepe osobe kreću se svuda oko nas, gotovo neprimijećeno. Sugrađani kad vide osobu s bijelim štapom, pomisle da je slijepa, kad vide znakovni jezik, pomisle da su gluhi u razgovoru. Tko na prvu pomisli da gleda u gluhoslijepu osobu, a na drugu ili treću pomisao? Malo tko. I zato ih je lako ignorirati.

Gluhoslijepa osoba propušta mnoge informacije iz okoline, ne buni se, ne radi nagle pokrete, nije glasna. Jedan tihi sugrađan u prolazu.

Gluhoslijepa osoba vrišti iznutra- meni je teško samom, usamljenom, želim podršku, prijatelja, duge šetnje i novosti svakog dana!!

Zbog toga nastupamo sa senzibilizacijom javnosti.

Idemo po školama pa djeci objašnjavamo što je to gluhosljepoća. Dovedemo im gluhoslijepu osobu u goste pa gledaju fascinirano taj znakovni jezik i glas iz usta prevoditelja u prvom licu kao sinkronizacija znakova. To im je cool.

Onda im damo za vježbu. Jedna vježba je da ih postavimo u krug pa damo loptu neka se iskušaju. To im je baš zabavno. Igraju se dobacuju loptu, promaše je uloviti ili dobiju loptom u lice pa se dobro nasmiju. Koliko im dubok dojam ostaje kako je to biti gluhoslijep. I onda kad ustaneš iz kreveta i onda kad pereš zube i onda kad si pripremaš doručak i onda kad pišeš zadaću i onda kad se trebaš dogovoriti s prijateljem da se nađete prije škole, i onda svake minute u svom danu. Je li cool i baš lako, zabavno biti gluhoslijep? Jesu li čuli tu najvažniju riječ svog gluhoslijepog gosta: “sam” – ja sam tako puno sam! Odvojen od informacija, stvari, komunikacije.

Ipak djeci ostaje neki duboko usađen trag u svom prijemčivom mozgu, prije nego ga preuzme žrvanj svakodnevice, rutine i obaveza odraslih ljudi, da neki ljudi među nama hodaju,  i nisu svjesni nas ni okoline gdje su. Zato je dobro držati djeci edukacije.

Odrasli, načelno, tek kad im je to struka, ili se susretnu s dijelom tog problema, požele steći dublji uvid. Senzibiliziramo senzibilizirane. A znate zašto je to potrebno? Jer je i njima do tada bilo neshvatljivo što je to gluhosljepoća, kako funkcioniraju te osobe i koja je dubina problema kad zamisliš da gluhoslijepoj osobi ne možeš skinuti te naočale za simuliranje oštećenja vida i slušalice za prigušivanje buke ni jedne minute toga dana, a ni dana prije ni onog prije pa unazad do mladosti, djetinjstva ili čak rođenja. Koliko je to izobličilo percepciju svijeta koju mi imamo u svojoj glavi. Što od svoga iskustva možemo preslikati na njihov život.? Sjećate se izjave jednog našeg političara stradalnicima u poplavi kako ih on razumije jer je i njemu pukla cijev u kupaoni? E, pa tako i mi razumijemo gluhosljepoću.

Ponekad nam dođu novinari i tv ekipe pa snimaju naše radionice i korisnike. Mi pokažemo one najbolje umjetnike, radove. A ti rade bolje od bilo koje prosječne osobe. Da, talentirani su iznimno. Ponosni smo na njih. Ali to su par njih. Svi ostali su ispodprosječni u funkcioniranju u odnosu na ostatak populacije.

A znate što naše gluhoslijepe veseli jako? Baš im je pobudilo interes. Posjetila nas je gluhoslijepa osoba iz Italije. Pričala je kako tamo žive gluhoslijepe osobe. U mnogim stvarima lošije nego kod nas. Naši korisnici su imali uvid u malo bijelog svijeta, saznali da imaju zašto biti ponosni, utješeni da nigdje ne cvatu ruže i sretni jer su upoznali novu osobu toga dana. A ona putuje, stvara, organizira, veseli se životu usprkos svome invaliditetu.