petak, 27. listopada 2017.

Da sam znao kako je to posljednji put

Jeste li se kad zapitali koliko biste cijenili nešto da ste znali da je to zadnji put? Na primjer gledate svoje odraslo dijete pa se pitate kad mi je ono zadnji put sjedilo u krilu i da sam to znala, bih li to više cijenila.

Ljudi moji, ne možete to znati. Možda vam sutra sjedne u krilo. Ili kad vam bude 80 godina, a vaše dijete se raznježi i opet lagano zasjedne u krilo pa vas pogladi po kosi. Vi se sjetite odmah starih divnih uspomena.

Mnoge gluhoslijepe osobe nisu od uvijek gluhoslijepe. Ili je tinjalo u njima pa se razvojem (starenjem) pokazivalo sve jače oštećenje, ili je bilo samo jedno oštećenje prisutno pa se drugo pojavilo. Uglavnom, imali su puno aktivnije, spontanije živote. Poželjeli su otići na kavu, otišli su. Radili su, izvršavali zadatke, stizali na posao, poneki i biciklom cijeli svoj radni vijek. Ili bili djeca, bez kasnije i jednog dana radnog staža, pa uživala u igri i vratolomijama.

Danas mnoge stvari postaju pustolovina. Ta za otići na kavu trebaš naručiti intervenora pa predvidjeti kad krećeš, koliko put traje, koliko ostaješ, kad se vraćaš.I za kavu moraš imati prijatelja koji s tobom može komunicirati. A ako je i taj gluhoslijepa osoba, onda i on mora naručiti intervenora. A koordinatorica službe podrške mora imati dva raspoloživa intervenora u isto vrijeme. Vrlo je malo spontanosti u životu gluhoslijepe osobe.

A onda nakon jedne od brojnih aktivnosti kojima smo im htjeli uveseliti druženja u udruzi, na fejsu pročitam objavu: „Hvala udruzi gluhoslijepih osoba što je mojoj mami omogućila da ponovo vozi bicikl!“  i hrpa lajkova ispod. To me poput iglice ubolo - ne znamo čemu je kada zadnji put. Možemo živjeti u uvjerenju da nema zadnjeg puta. Gluhoslijepi su vozili bicikl. Mnogi nakon duuuuugooo vremena. Poneki i po prvi puta. Kako je to moguće?

Naš partner u projektu, Sindikat biciklista, osigurao nam je tricikl i bicikl rikšu (hvala Pedicabu), a mi smo iz skladišta izvukli tandem bicikl i osposobili mu gume. Prvo smo isprobali voziti se na triciklu. S njega se ne može pasti. Iako je prevoditelj morao lagano trčkarati uz svog korisnika jer se može zabiti u drvo.

Osjećaj pedaliranja i vjetra u kosi. A onda razina dva. Tandem. Voziti brže dok za upravljačem sjedi iskusni biciklist. I na kraju nagrada, zaslužili ste kraljevi i kraljice moje da vas provozaju u rikši.


I još ću vam reći da je veselje bilo neizmjerno, osjećaj kao da su na ringišpilu, prevoditelji raznježeni i malo uspuhani kad trčiš uz svog gluhoslijepog biciklistu. A biciklisti zadovoljni jer (a mi smo navikli na takve dojmove kod ljudi) su bili fascinirani našim načinima komunikacije i otvorenošću za izazove. Uzet će nas kao primjer kad će s projektom tricikla ići drugima starijima i nemoćnima. Gluhoslijepima na ponos, sad su pokazatelji smjelosti ljudima s manje poteškoća.