.

petak, 7. srpnja 2017.

Ja se samo igram riječima

Zapruđe - Ovih smo dana posjetili umirovljenicu, vrlo emotivnu, ali i samozatajnu spisateljicu prof. Ljubicu Koren - Željkovu u njenom Zapruđu , iza koje stoje napisane i objavljene dvije knjige pripovjedaka za djecu, te također - dvije vrlo zapažene zbirke pjesama. 

U svom životnom ali i radnom vijeku uvijek se imala potrebu vragolasto igrati se riječima, rečenicama , stihovima... 

No, na našu veliku žalost, nikada se nije odlučila malo intenzivnije  posvetiti objavljivanju svojih zaista prelijepih pjesama ali i pripovjedaka. Sve su one su razasute, kako svojim temama iz  života, ali isto tako razasute na mnogim već požutjelim listovima papira....





prof. Ljubica Koren - Željkova
- Ljubica Koren rođena je 10. rujna 1931. godine u Skradu od majke Vjekoslave i oca Franje Šepića.

Djetinjstvo i mladost provele je u gradu na četiri rijeke - Karlovcu, gdje završila osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Na filozofskom fakultetu u Zagrebu stekla je zvanje profesora književnosti.

Prvu svoju pjesmu  je objavila u časopisu - Izraz -, već 1955. godine.

Rijetko i povremeno objavljuje pjesme, a prvu zbirku svojih pjesama - Crni leptir - objavljuje 1995. godine u Zagrebu. Ovaj svoj prvijenac je posvetila svom nikada ne prežaljenom bratu Željku (koji je ubijen 1942. godine.), te je svom prezimenu dodala ime Željkova.

Zadnjih godina surađuje sa karlovačkim časopisom Svijetlost, časopisom Marulić, ali i u Modroj lasti. Često puta svojim stihovima zna biti i gost Trećeg programa Hrvatskog radija.

Do sada je objavila dvije knjige priča za djecu: Priče iz Pčelinjeg grada, Pčelica Hana i prijatelji,, te dvije zbirke pjesama, Crni leptir i  zbirka pjesama - Iz dana u dan.





U bliskom krugu poznata po darivanju bombonima


Inače je prof. Ljubica Koren - Željkova, koja je već dugi niz godina u mirovini - poznata je u svom Zapruđu po svojoj darežljivosti, pogotovo po darivanju bombonima - u kojima - zbog svoje bolesti ne smije uživati. 

Nakon njenog srdačnoga ali upornog "nutkanja" zaista nam nije  polazilo za rukom izbjeći uzeti dva, tri ukusna čokoladna bombona ispunjena ukusnim sokom od višnje.. 

Naravno, nakon bombona, slijedili je - Jeste li za kavu ili čaj? Pijete li sok ili bi radije izabrali između piva i vina ....? Insistirali smo na čaši (obične) vode, a prof. Ljerka Koren - Željkova nas je sa nevjericom promatrala, noseći - vodu. 

Uh, vi ste zaista skromni, zaključila je pred naš zajedničko početak ugodnog razgovora. 

Ovakvih gostiju, svatko može poželjeti! - nasmijale se i rekle onako simpatično i ponizno, kako samo ona zna. Započnimo, rekla je.





prof. Ljubica Koren - Željkova nam piše posvetu
na poklonjen primjerak  zbirke pjesama
- Iz dana u dan
- Ja sam, kako što u ostalom znate, Ljubica Koren, a svom imenu dodajem Željkova, na sjećanje na mog brata , koji ne žalost ubijen 1942. godine.

- Možete li nam reći kada ste osjetili taj prvi zov poezije? Kada se ona po prvi puta oglasila u vama?

-  Poeziju pišem od kada se sjećam sama sebe.  No, prozno djelo sam napisala kad je u Tehničkom muzeju (Sadašnjem Tehničkom muzeju Nikola Tesla)  moj prijatelj, rekao - Pa daj si ti javi na natječaj. Naime oni su osnivali Apiary. 

Tada sam ja od njih dobila literaturu o pčela, a i napisala sam jednu pripovijetku, koja je pobijedila na natječaju, te je i objavljena. I nakon svega toga, sasvim nekako spontano sam dobila ideju da napišem roman za djecu - Pčelica Hana i  prijatelji. Moram priznati kako je sve to bilo zanimljivi, tako da su mi na kraju ti isti ljudi izdali, odnosno tiskali i taj roman.

Inače, ja nisam imala nekakve  ambicija , izdavanja ili tiskanja mojih pjesama, priča, itd... Sve se događalo spontano, kao da je sve to - otprije " zapisano negdje".

Evo primjera, ja sam popodne čuvala unuku ovdje u parku,  koja je u to vrijeme bila zaista mala.  Sasvim slučajno tuda navratila gđa. Branka Belak, koja je radila u nekakvoj izdavačkoj kući i upitala me - Što radite bako ?

Odgovorila sam -"Čuvam unuku i pišem pjesme" - više onako u šali.

Na to je ona odgovorila - Joj, dajte da pročitam. 

Dala sam joj tog svoga Pana. Naime, Pan mi je bio pas kojem sam je napisala pjesmu. To se njoj dopalo i zatražila je još pjesama. Na sreću su se moje pjesme njoj dopale i ubrzo je tiskana zbirka pjesama pod nazivom - Crni leptir. 

U toj zbirci je objavljena i pjesma  Hrvatska u jesen '91. Ona je prevedena i na engleski, a Paul Harris ju je objavio u jednoj od svojih knjiga - Somebody Else's War.

On je kazao : Čitao sam i opet čitao te  jednostavne i poticajne stihove unatoč prijevodu oni su zadržali svoju elmentarnost. 

Pjesme je vrlo uspješno, kako vidite i sami, prevela na engleski , pof. Mirjana Došen iz Karlovca.

Kada sam već ovdje u arhivi, spomenuti ću Školske novine, u kojima mi je povodom izdanja te zbirke i te pjesme i prof. Stjepan Zovko, napisao - Elementarno snagom doživljaja i jednostavnim poetskim izrazom Ljubica Koren govori o intimi osobnog življenja.

Ponovila bih kako mi se u životu događalo sve nekako spontano, pa tako i izdavanje mojih zbirki pjesama ali i proznih djela.

Naime, imala sam slučaj da mi je jedna žena uzela materijale i obećala objaviti knjigu. Na žalost nije to učinila, pa mi je nakon dužeg vremena, kada sam ja pomislila da je materijal izgubila, ipak vratila sve rukopise. Meni je bilo jako stalo da se objavi  pjesma - To je taj svijet



Spomenula bih i ovaj mali roman "Priča iz pčelinjeg grada", koji je u stvari jedan mali "krimić" za djecu. Imena likova u romanu nose imena mojih unuka , pčelica Hana je moja unuka, a Dino mi je  unuk, on je u romanu - Trutić.

U međuvremenu  mi je, prije kratkog  objavljene osam pjesama u časopisu za kulturu, umjetnost i društvene zbivanja iz Karlovca. Kako sam već rekla, o tome brine više moja prijateljica pof. Mirjana Došen , nego. Ona se nekako zaljubila u moje pjesme.

Također u pripremi ima jednu gotovu zbirku pjesama, koja se treba objaviti. No to nekako traje i traje, no ja tome ne pridajem mnogo značaja. Biti će kada bude.

Inače sve više odvajam vremena i bavim se prevođenjem. Naime, još iz davnih dana blizak mi je jedan ruski pjesnik,  imenom  Martinov (Martynov), Leonid Nikolajevič





Martinov (Martynov), Leonid Nikolajevič
Martinov (Martynov), Leonid Nikolajevič, ruski pjesnik (Omsk, 22. V. 1905 – Moskva, 21. VI. 1980). Prve zbirke obilježene su folklornom inspiracijom, metaforikom i fantastikom. U kasnijim radovima uzimao teme iz svakodnevnoga života i kao ideal isticao humanizaciju suvremene tehničke civilizacije. Utjecao na mlade ruske pjesnike. Djela: Lug kraj mora, Stihovi, Zračne fregate (autobiografska proza).



Po mojim spoznajama, još nitko njegove pjesme nije prevodio kod nas, tako da sam se ja odvažila i prevele ih nekoliko.




Na kraju bih dodala, kako sam ovih dana pozvana , kako bih vila dio stručnog žirija na Festivalu poezije Lučko, koji po prvi puta priređuje Podružnice umirovljenika Lučko. Moram priznati kako mi je to iznimna čast, posebice u mojim godinama. Naravno , kako ću prihvatiti poziv jer kao što ste mogli primijetiti, iznimno volim ljude a posebice izgovorene ali i napisane riječi. Kako sam obaviještene, na Festivalu će biti nazočna mnoga poznata domaća imena amatera pisaca poezije, što me zaista veseli. 













Portret supruga u tehnici ugljen na papiru