Remetinečki Gaj - Čovjek je zoon politikon kako kaže
Aristotel. Društveno biće. Stvoren da zajednicu gradi, da od zajednice prima.
Biti izoliran nije prirodno čovjeku. Kuda vodi gluhosljepoća? U izolaciju!
Organizirane su udruge, centri za socijalnu skrb i ostale institucije koje neće
dati da čovjek umre od zime, gladi, zaboravljen. Ali, osim tih potreba tijela,
kolika je potreba uma, duše? Daleko veća. Mi ni ne primijetimo u jednom danu
koliko smo bombardirani informacijama, onime što vidimo, što čujemo. Samo dok
prolazimo nekuda, one nas stižu bez da ih tražimo. Na mnoge se ne osvrnemo,
neke nam zapnu za oko i/ili uho pa im posvetimo pažnju. Dođemo do drugog
povezanog ljudskog bića te mu to ispričamo. Gluhoslijepa osoba živi strašno
izolirana. Čak i kad nešto vidi i nešto čuje. Može imati svijest da su ti
predmeti oko nje ili zvukovi/glasovi oko nje. Ali, ona ne sudjeluje u tome. Tu
je, usred svega, sama kao otok na pučini. Mi pak rijetko izlazimo iz svoje
uloge osobe koja vidi i čuje. To nam je u osnovnim postavkama. Naša perspektiva,
a kreće već od ranog obrazovanja, “JA sam mu/njoj rekla barem 15 puta”, a on/ona
nije naučila/shvatila!” Pitamo li se koliko je tom učeniku doprijelo do uma? Ne
kako je informacije procesuirao, analizirao. Nego doista tek zaprimio? I tako
isključenost kreće od rane dobi. Ponekad u obitelji (često ako je samo jedan
ukućanin takav), u školi (nema škole za gluhoslijepe), u susjedstvu, banci,
pošti, dućanu, svemu društvu. A onda saznaju da postoji udruga gluhoslijepih
osoba. Teško saznaju. Saznamo li mi pa se javimo obitelji, čuje li neku
ukućanin, susjed za nas, shvati li sustav da postoji takva udruga pa nam ukaže
na pojedinca. Kao pronaći iglu u plastu sijena! I kamo sreće da je taj
pojedinac relativno blizu nas pa nam se pridruži na radionicama. Mjestu gdje mu
nude informacije na prijemčiv način, gdje uči, druži se s ostalim
gluhoslijepima, sudjeluje, utječe na našu zajednicu, stvara.
Udruga gluhoslijepih osoba Zagreb pokriva
područje 5 okolnih županija. Grad Zagreb, Zagrebačka županija, Karlovačka
županija, Krapinsko-zagorska županija i Sisačko-moslavačka županija. I evo nam
opet selekcije selektiranih. Tko od njih (koji su saznali za nas, upoznali naš
rad) može dolaziti redovno u udrugu? Kome je to izvedivo sa svojim preostalim
vidom i sluhom. Doći do Zagreba pa ga tu preuzme intervenor do udruge. Kome je
to financijski moguće? Rano ogluhoslijepljele osobe nemaju ni dana radnog
staža, prošle kroz obrazovni sustav samo da ih se pusti dalje, kolika su to
primanja? A onima koji su rano otišli u invalidsku mirovinu? Pa čak i onima
koji su otišli u redovnu? Tko si može priuštiti raznim kombinacijama
međugradskog prijevoza potrošiti pedesetak kuna dnevno do nas? Načela sam tek
vrh sante leda o izoliranosti gluhoslijepih.
Hrvatski savez gluhoslijepih osoba Dodir
ulaže veliki trud za uključivanje gluhoslijepih u društvo. Na raznim razinama,
od donošenja politika i ostvarivanja prava za gluhoslijepe do direktnog rada s
gluhoslijepima.
Prošle godine u svibnju imali smo kamp za
gluhoslijepe osobe u Zadru. Skupi nas se tako iz lokalnih udruga (Zagreb,
Varaždin, Split, Lovran i Osijek) pa se gluhoslijepe osobe pita za mišljenje,
nuka na raspravu, vodi po lokalnim znamenitostima…tih pet dana poticaja za um
koliko bi u usporedbi tijelu bilo u luna-parku. Na jednoj tako radionici slušam
glas prevoditelja i gledam, pod dojmom, znakovni
gluhoslijepe osobe kako pokazuje “….moj um ovako, ovako tone (od čela spušta
dlan prema dolje)…moje srce se ovako, ovako smanjuje (razmaknute prste dlana
pored srca skuplja i stišće)…” I to je rekao korisnik koji dolazi u udrugu ili
ima pratnju za svakodnevne privatne aktivnosti više dana u tjednu. Uh, dobiva
puno sati, zar ne? Ali gluhosljepoća traje 24 sata!
Ovaj tjedan smo u Crikvenici na sličnom
kampu, koncentrirajući se na one udaljenije gluhoslijepe osobe od lokalnih
udruga. Pokušat ćemo otvoriti tu škrinju s blagom vlastitog uma. Izvući iz nje
ideje, emocije, volju. Pokušati je napuniti lijepim uspomenama. Idejom kojoj
treba težiti. Danom u kojem imaš pratnju i prevoditelja od doručka do večere.
Pišem vam o svemu tome kao poznavatelj. Ali
nisam! Radim s gluhoslijepima već 10 godina, pratim, prevodim, smišljam neke
edukacije, slušam ih kad mi prepričavaju svoje doživljaje… Kolegica,
gluhoslijepa osoba mi je znala reći na moje ideje: “nisi tu dobro pristupila
gluhoslijepima, neće im to “sjesti”. Ne možeš ti razumjeti kako je to biti
gluhoslijep!” Što duže sam u udruzi to mi je jasnije da je tome tako!. Evo
primjera, traju nam radionice kuhanja. Korisnik koji samostalno živi u kućanstvu
s gluhoslijepim bratom, prate tehnologiju, investiraju u povećala, surfaju
internetom, redovno dolaze udrugu, idu u kupovinu, popravljaju po kući, uređuju
vrt….dođe k nama kuhati juhu i prvi put u životu sretne čudo - štapni mikser!
Ajme kako divno pomagalo! Meni iznenađenje da još nisu naišli na njega. Kako im
je takva informacija promakla? Koliko takvih propuštenih svakodnevnih
informacija ima još??? Drugoj je korisnici čudo bilo gulilica za krumpir. Bilo
koja tema, edukacija, i iznenadit ću se informacijskim rupama, to svijetu u
kojem smo skupa a ipak u zasebnim balonima.
Dragi moji gluhoslijepi, vaš svijet samo
dotičem. Dotičete li i vi moj? Što je to vidjeti i čuti svakodnevno? Nadam se
da svi ponekad sanjamo isti san - da letimo.
