Osijek - Nedavno
sam razgovarao s jednom poduzetnicom, bila je ogorčena i željela je da njenu
priču i objavim. Razmišljao sam jer u prvom trenutku nisam to shvatio tragično.
Nekako smo se svi mi navikli da neke dokumente, potvrde, izjave,
suglasnosti…. ne možemo odmah dobiti. A
onda sam nakon nekoliko dan shvatio da je u pravu. Pa zar nisu mali i srednji
poduzetnici, obrtnici i ostali građani naše zemlje ti koji stvaraju dodanu
vrijednost iz koje se financira sve potrebe društva.
O
čemu se radi? Nije njena priča velika, nema ona posao s velikim brojem
zaposlenih, ali ona stvara i zapošljava nekoliko osoba od čijih primanja žive
njihove obitelji. I zato je treba respektirati. Sve takve poduzetnike, ne samo
nju. Željela se javiti na natječaj za zakup terase. A u uvjetima natječaja je
pisalo koje sve potvrde i izjave mora priložiti. Jedna od njih je i potvrda
Porezne uprave o nepostojanju obveza prema državi. Sve joj je izgledalo
jednostavno. Otišla je u Područni ured Porezne uprave i podnijela zahtjev.
Stop. Imate dug prema državi od 46 lipa – rekli su je. Morate to uplatiti i
dobit ćete traženu potvrdu.
Istog
dana je uplatila iako se čudila zašto je 46 lipa problem, posebno sada kada
znamo kolike su obveze jakih i velikih poduzetnika. Što je 46 lipa prema
nekoliko milijuna rekla mi je. Ali valjda zakon tako traži, platila je uzela
potvrdu o uplati i drugi dan otišla u Područni ured. Paradoks. Nije dobila
potvrdu. Znate li zašto? Njena potvrda o uplati nije vjerodostojna jer se mora
sačekati dok uplata ne sjedne na žiro račun i postane vidljiv službeniku.
Dođite sutra. Pitala me je, pa zar treba tri dana da izgubim da bi dokazala da
sam uplatila 46 lipa duga prema državi. Nisam znao što da joj odgovorim,
nasmijao sam se i rekao, takav je propis. A zašto propis ne bi kazao potvrda se
može dobiti i ako dugujete primjera neki granični iznos od 10 kuna – pitala me
je. Zvučalo mi je praktično jer ne bi izgubila tri dana na čekanje potvrde. Ne
računam da je morala doći s autom ili tramvajem, možda platiti parking, mogla
je biti iz nekog sela desetak kilometara od mjesta Područnog ureda i eto novi
troškova. Sve zbog 46 lipa. A zahtjevi putem interneta, plaćanje i onda slanje
potvrde na mail I to je rješenje. Sve drugo sam ne ovo što je ona doživjela.
Možda bi netko smislio neko bolje rješenje, mladi informatičari bi brzo to
osmislili i realizirali.
I
na kraju mi rekla: Neka ja dugujem državi 46 lipa, 6 lipa, pa što bi mi se
dogodilo da su moje obveze milijuni, milijarde… Nasmijala se i sama odgovorila
na svoje pitanje. Ništa. Jer tada ne bi bila obrtnica. Šteta – rekao sam joj.
