Novi Zagreb - Osim što je bitno što mislimo, izuzetno je važno i ono
što izgovaramo. Po tome nas čuju drugi i stvaraju sliku o nama.
Baš riječi koje izgovaramo su te zbog kojih se često
razilazimo. I to je u redu ako smo svjesni da nismo na odgovarajući način
doprli do drugih.
Ako mislimo da nas drugi u mnogočemu ne razumiju stvorit
ćemo u startu predrasude i otežat si komunikaciju koju još nismo ni započeli.
Osim toga stvorit ćemo sebi jedan vrlo osjetljiv ulazak u komunikaciju koja se
još nije ni dogodila. Sve ono što mislimo unaprijed rezultirat će onim što će
se tek dogoditi.
Opušteni stav može nam samo pomoći i učiniti nas
fleksibilnijima u stvaranju riječi koje postaju poveznica između nas i onih
kojima pričamo.
Takav stav naučit će nas da prvo slušamo suprotnu stranu
i otkrivamo skrivene osjećaje i tuđe kočnice. Čut ćemo ton i boju glasa, a to
će nam otkriti način na koji trebamo slagat svoje riječi. Ponekad ne ćemo moći
izgovoriti ono što želimo i smatramo da je naše mišljenje ako preko puta imamo
sugovornika koji po svemu sudeći već u startu ne naginje tomu, odnosno nije
spreman za takve teme. Tada se naš razgovor mijenja i prilagođava novim
uvjetima.
Slušajući druge vrlo pozorno i suosjećajno možemo mnogo
doznati na koji način ćemo razgovarati i koji sadržaj upotrijebiti.
Ponekad možemo preko puta sebe imati toliko različitu
sliku od samih sebe da izazov komunikacije postaje vrlo velik. Možda je to i
najbolji put na kojem najviše učimo biti fleksibilni i dobronamjerni.
Svaki put kad se to događa , osim druge strane mi prvo
osluškujemo sebe jer se refleksija druge osobe događa u nama. Prolaze kroz nas
brojni osjećaji od negodovanja, čuđenja i našeg prvenstva u tom razgovoru. U
tom trenutku podižemo vlastitu kočnicu i postajemo nježni prema sebi i drugima.
Izgovorena riječ je ono što će drugi čuti. Onaj koji
razmišlja o njoj dok je izgovara vodi brigu o svom tonu i njezinoj obostranoj
učinkovitosti. Razgovor postaje tečan i ugodan.
Zanimljivo je kako i sve ono što koristimo sami ,počinje
koristiti i sugovornik. Naš utjecaj na sebe reflektira se neminovno i na
sugovornika te razgovor postaje izuzetno ugodan. Osim što tada respektiramo
drugu osobu ,ona neminovno počinje respektirati i nas.
Meni je izuzetno zanimljivo što u tom trenutku shvatim
koju moć i odgovornost mogu imati samo ako sam opuštena i otvorena prema svemu
onome što dolazi izvana. Riječi više ne postaju problem nego alat kojim se može
pravilno baratati.
To nije znak da uvijek, ali baš uvijek moramo „nešto“
reći jer riječi nisu figurice kojima popunjavamo prazan prostor. Ponekad treba
biti „riba“ koja nema moć govora i svojom šutnjom dozvoliti novi razvoj
situacije.
Onaj koji zna što reći i na koji način reći drugima
postaje gospodar riječi koje izgovara sam sebi. Riječi upućene nama samima
izuzetno su moćne jer nas grade i bodre. To su sve one u kojima se osjeti
velika ljubav, dobrota i suosjećanje prema nama samima.
Izgovorenu riječ čuje naš um i prema njoj se vlada kao
vozač prema boji svijetla na semaforu. Brinimo o riječima koje izgovaramo sami
sebi jer će nas one ili dignuti ili vrlo duboko zakopati.
Neka samo pozitivne riječi postanu naša navika. Neka one
budu naša vodilja.
A situacije koje nam dolaze? One će vrlo brzo postati
njihova refleksija.
Zapišite svoje izuzetno dobre rečenice koje su vam
otvorile vrata koja su do tada bila zatvorena. One su te koje najviše govore o
vama. Znam da ih imate i to vrlo mnogo.
Jeste li ih zapisali?
Za sva pitanja i pomoć na putu samorazvoja i
komunikacije možete mi se obratiti.
Aleksandra Ivanac/lifecoach/educator/consultant/medijator
Nema komentara:
Objavi komentar