Novi Zagreb - Donijeti odluku je zaista bitna stvar,ali donijeti odluku
u pravi trenutak i biti njome zadovoljan je potez od velikog
značaja.
Kao mlada djevojka bojala sam se donositi i najmanje
odluke. Tu je bila mama kojoj bih se uvijek za pomoć rado obratila. Ona je to
odlično odrađivala umjesto mene i tako je to funkcioniralo. To je trajalo do
onog trenutka kada su se naše odluke počele razlikovati. Osjećala sam da bih se
ponosnije osjećala ako ih donesem sama,no još uvijek sam se bojala posljedica.
Svoje odluke koje sam davala, davala sam ih u strahu i grču, pa one nisu
rezultirale baš najbolje. Nakon loših odluka opet sam se obraćala majci. Ona je
to popravljala na svoj način. U tom načinu nisam mogla naći sebe,to jednostavno
nije bilo ono što sam željela. S jedne strane želja, a s druge odluka, ali koja?
To nisam znala,a nije mogla znati ni moja majka koja je jedino mogla gledati iz
svoje pozicije s dozom zaštite svog djeteta. Kako sam odrastala smatrala sam da
je sramotno ako već jednom ne dajem odluke sama.
Krenula sam i što više, davala sam ih onako, pod moraš. Bez previše
kvalitetnog razmišljanja nisam donosila ispravne odluke, bar ne za sebe jer
nisam bila zadovoljna njihovim ishodima.
Previše je bilo straha u tom činu da bi mogao ispast
onakav s kakvim bih bila zadovoljna i sretna. Strah je ipak jenjavao,a i
shvatila sam zašto. Kada sam bila opterećena što će drugi reći, ako donesem
krivu odluku, strah je rastao ,kad sam napuštala takav način razmišljanja, on
se smanjivao. Znala sam ubrzo da su odluke moje i da jedino u lošim odlukama
mogu nešto naučiti za sebe. Odluku dati za nešto nepoznato gdje još nismo bili
izuzetno je teško i ne možemo predvidjeti njezine rezultate. No nešto drugo
ipak mogu.
Mogu sama sebe pitati da li mi je nešto potrebno i koliko
mi je to potrebno. Od kojeg značaja je ova odluka za mene u životu? Što njome
dobivam, a što gubim? Što ne želim izgubit ,a što želim dobiti?. Vjerojatnosti
su i u jednom i u drugom pogledu. Ako je
uopće ne donesem ne mogu ni dobiti ni izgubiti. Uglavnom ne mogu ništa izgubiti
jer ničega u startu nema. U najgorem slučaju mogu ne dobiti ono što želim ,ali
izgubiti ništa ne mogu. To razmišljanje ima veliku prednost u stvaranju
motivacije za ostvarivanjem koraka.
Odluka onda nije pogrešna, ona je samo pokazatelj gdje
sam sada u odnosu na prije.
Čega sam se onda bojala? Stvarno zanimljivo! Vjerojatno
odgovornosti, a ne odluke. Odgovornost da donesem odluku te da se s njenim
ishodima nosim kakvi god oni jesu. Oni nisu ni dobri ni loši, oni su
jednostavno takvi. Oni su tu da mi pokažu gdje sam sada u odnosu na ono gdje želim biti. To su samo pokazatelji mojih
sadašnjih, odnosno budućih -sljedećih koraka-sljedećih odluka.
Kad zavoliš odluke i odgovornost onda je veliki gušt biti
u tom svijetu.
A straha kao što sam primijetila, više nema. Bez njega kristalnije, čišće razmišljam, a slika koju vidim nije više mutna. Ona je upravo onakva
kakvu želim.
Poduzimate li korake ili to netko radi umjesto vas?
No, mogu vam pomoći na tom putu kako biste ih prepoznali
i aktivirali.
Ne zaboravite , samo pravi koraci vode nas na pravi put.
Još se nitko nije krivim potezima dočepao dobrih djela.
Aleksandra Ivanac….life and business coach/konzultant/eduktor….www.coachingflow.com
Nema komentara:
Objavi komentar