Da li reagirate

Novi Zagreb - Da li reagirate ­­? Kako reagirate?

Primijetila sam da sve nas definira naša reakcija na nešto. Na određene sadržaje koji su upućeni nama ili su prisutni u našem okruženju. Na one koji su samo prisutni osjećamo potrebu da reagiramo, da ih komentiramo, da zauzmemo neki svoj stav kojim se prezentiramo. Nekome će oni odgovarati, a nekome ne. Tako se stvara naša slika o nama iz nečije tuđe perspektive. Potreba da se na nešto reagira je određeni strah da nas drugi ne poistovjete s nekim sadržajem, te u tom trenutku imamo potrebu odvojiti se od njega. 

Uglavnom to je jedna naučena radnja koju koristimo u konačnici i kada trebamo i kada ne trebamo. Zbog  toga s vremenom postajemo  opterećeni i nesretni. Čemu onda naučena reagiranja i dalje koristiti? Zaustavimo se na vrijeme!  Zar to ne bi bilo najbolje rješenje?.

Svoje stavove treba iznositi kada su direktno upućeni nama ili se traži od nas kakvo mišljenje. Tada to izgleda suvislije, a i  manja je mogućnost da budemo napadnuti. No postoje situacije kada smo napadnuti. Što tada , učiniti? Reagirati? Kako? 

Ljudi se lome kao tanke grančice kako bi uložili svu svoju energiju da obrane sebe kada su ili se osjećaju  napadnuti. Ulažu sve ,kako bi obranili sebe , svoju slobodu razmišljanja  i  poziciju koju imaju.

A tko su ti pojedinci koji nas napadaju? Koji nas potkopavaju iz svojeg vlastitog straha za sebe , ne za nas. To su oni koji su neodlučni, nesigurni  i ne mogu prihvatiti našu odlučnost i sigurnost. Naravno da su njihove reakcije također automatske ,vezane za njihovu  perspektivu i poziciju. 

Oni ne mogu znati što je najbolje za nas kao što ni mi ne možemo to znati za nikoga drugoga osim za sebe.

Napadate li vi druge svojim vrhunskim izjavama, misleći ako one vrijede za vas da  moraju vrijediti i za druge? 

Ako ne, a zašto onda vi reagirati na takve sadržaje? 

Zato što ih čujemo. Na ono  što se sada govori na udaljenosti od 20 m , ne možemo reagirati, jer to ne čujemo. 

Poučeni time, isključimo svoje slušne aparate. Kako?

U razgovoru kao slušatelj drugih dviju osoba znamo zauzeti neutralan stav i  ne miješati se, ne reagirati bez obzira što sve jako dobro čujemo.

To je rješenje, čuti, ali  bez reagiranja. Ja sam ta koja odlučujem hoću li reagirati i kako?

Ako mi pristupi osoba koja je utučena i tužna znam na koji ću način reagirati. Prilagodit ću se toj osobi s obzirom na njezino stanje prijemčljivim govorom  poslat informaciju. Sada znam da i to znanje mogu odlično upotrijebiti. 

Zato uvijek rado napravim stanku prije reakcije i dopustim si još neko vrijeme slušati. Tada  mogu čuti mnogo detalja koje nisam u samom početku, te nakon toga dajem odluku.

Da li ću reagirati? Kako ću reagirati?

Aleksandra Ivanec -lifecoach/educator/consultant