petak, 9. lipnja 2017.

Tajna uspješnih gluhoslijepih osoba

Remetinečki Gaj Laura Bridgman rođena je 1829. U svoje vrijeme bila je poznatija od kraljice Viktorije. A zašto? Jer je bila gluhoslijepo dijete gotovo bez ostataka njuha i okusa s kojom se za nekoliko mjeseci intenzivnog rada postiglo da shvati razlog postojanja jezika i značenje riječi. Pionirski je primjer senzacionalističke medijske pažnje te postigla slavu koje nije bila svjesna. I sve to prije nego je odrasla.

U Perkinsovoj školi za slijepe bila je stalni stanovnik. Poslije doba djetinjstva u kojem je poslužila više kao eksperimentalni materijal nego kao osoba, ostala je u miru baviti se ručnim radom i knjigama. Već gospođa u godinama kad je tamo stigla djevojčica Helen Keller, možda najpoznatija gluhoslijepa osoba na svijetu. Helen je postigla vrhunsko obrazovanje koje je koristila kao ambasadorica za prava slijepih i gluhoslijepih osoba.

Laura i Helen su oko druge godine života pretrpjele bolest koja ih je dovela do gluhosljepoće. Koji su čimbenici doveli do uspjeha ove žene?

Na prvu loptu divimo se izvanrednim umovima, snazi ljudskog duha. Kad se malo udubimo u dužinu puta koji su prevalile do uspjeha pa shvatimo koliko je njihova startna pozicija bila daleko iza naše, kilometrima daleko, a gdje smo mi sa svojim postignućima, a gdje su one!! Zanese nas dojam.

I sve to stoji. Ali trznula me trezvenost naše doktorice znanosti, gluhoslijepe osobe, Sanje Tarczay. Rekla je- znaš li zašto su bile uspješne? Bilo je uloženo puno novaca u njih. Novaca koji im je osigurao cjelodnevnu podršku. Stalnog učitelja (više godina istog). S njima se radilo, radilo i radilo. Podrška, podrška i podrška! I bez sumnje u inteligenciju ovih osoba, ali takvih ima više. A gdje su te ostale uspješne gluhoslijepe osobe?

I zato obrazovane gluhoslijepe osobe ostaju senzacija i danas. Svakih pedeset do sto godina po jedna negdje u svijetu. Nema sustava koji im osigurava količinu podrške koja im je potrebna. A to je cjelodnevna!

Vrijedi li ulagati u učitelja koji će se baviti samo jednim učenikom kad bi mogao podučavati cijeli razred?

Vrijedi li otkrivati put spoznaje gluhoslijepom djetetu koje će na kraju priče i opet biti gluhoslijepo? A kad to dijete nije gluhoslijepo, nego je siromašno, druge vjere, nacionalnosti, druge vrste invaliditeta, drugačijih roditelja, drugog koječega?

Sjetite se riječi Oskara Schindlera:
“Tko spasi jedan život- spasio je cijeli svijet!”

Univerzalne su, primjenjive za sve gore navedene “druge”.